Kako smo i obećali nastavljamo s odgovorima na pitanja roditelja u okviru projekta “Roditelji na zadatku”.
U nastavku odgovor na pitanje donosi članica naše mobilnog tima gđa. Ana Raguž, mag. psihologije.
Ispadi bijesa kod djeteta u javnosti, kako postupiti kada u vrtićkoj grupi dijete ima ispade vikanja i plakanja jer nešto nije po njegovom?
Dragi sudioniku naše radionice,
Drago mi da nam se obraćate s povjerenjem da ćemo odgovoriti na vaše pitanje i dileme. Ako sam dobro razumjela predškolsko dijete u skupini druge djece ili negdje u javnosti intenzivno reagira kada se ne ostvare njegove trenutne želje, a Vi tražite savjet kako bi što adekvatnije i kompetentnije mogli reagirati u takvim situacijama. Vjerujem da ste odgajatelj i/ili roditelj djeteta pa ću pokušati dati odgovor usmjeravajući se na to.
Iz razvojne perspektive, važno mi je naglasiti da se najčešće između 18 mjeseci starosti i druge godine života, kod većine djece počinju primjećivati promjene raspoloženja, intenzivni izljevi ljutnje koji do sad nisu bili dio djetetovog repertoara uobičajenih ponašanja. Naizgled velika promjena u regulaciji emocija znak da je dijete ušlo u novu razvojnu fazu. Oko druge godine života dijete počinje izražavati svoje želje i ponašati se na način da ih ostvari „sad i odmah“. Prilikom igranja ne želi dijeliti svoje igračke unatoč jasnom pravilu da su igračke zajedničke. Također, sklono je odbijati određenu hranu ili odjeću, a najdraža riječ postaje „Ne“. Dijete želi složiti kockice na svoj način, samo jesti, popeti se na stolicu, samo se odjenuti ili odgoditi vrijeme uspavljivanja. Dvogodišnje dijete često će „eksplodirati“ bez odraslima jasno vidljivog uzroka. Međutim, roditelji kao problematične situacije najčešće navode one u kojima dijete nije dobilo ili moglo postići ono što je željelo. Ponekad se čini kao da samo želi učiniti suprotno od onoga što roditelj, odgojitelj ili neka druga osoba iz okoline traži. Važno je imati na umu da su reakcije i usmjerenije prema osobama koje su bliže djetetu jer baš u odnosu na te osobe dijete pokušava ostvariti svoju neovisnost, a što je uobičajeni razvojni zadatak ove dobi.
Potreba da isprobaju svoje novostečene sposobnosti i iskuse kako je to biti samostalan i nezavisan, nerijetko dovodi do sukobljavanja djeteta s okolinom. Nerijetko će u svojim nastojanjima da bude samostalno doći do postavljenih granica te u tom trenutku dijete postaje svjesno da njegova želja ovog trenutka ne može biti ispunjena i javlja se frustracija koja se manifestira kao bunt i pobuna. Dječja ljutnja, frustracija i nezadovoljstvo stoga mogu dovesti do „ispada bijesa“, odnosno kratkotrajnijeg razdoblja snažne uznemirenosti i protesta tijekom kojeg se mogu javiti, baš kako i vi navodite, ponašanja poput vikanja, plakanja, bacanja po podu i sl., a u tim trenucima s djetetom se otežano uspostavlja kontakt.
I kad znamo sve gore navedeno ponekad nam se teško nositi s takvim reakcijama te se pitamo što bi trebali učiniti. Pokušat ću ponuditi neke od smjernica koje bi mogle biti od pomoći, no uvijek je važno promatrati potrebe svakog pojedinog djeteta u opisanim situacijama.
Djeca od najranije dobi trebaju strukturu i vodstvo odraslih, a predviđanje eventualno teških situacija može biti korisno jer djetetu unaprijed damo okvir očekivanog ponašanja i postavimo odgojne granice. Primjerice „Danas za vrijeme slobodnog vremena u grupi možeš odabrati jednu igračku s kojom ćeš se igrati.“ Ovakvim načinom možemo izbjeći neke od frustrativnih situacija kako za dijete tako i za nas. Važno je svakako da ne nudimo opcije koje nismo spremni ispuniti pa primjerice „Hoćeš li se igrati zajedno s drugom djecom?“ ili „Dolaziš li da čitamo priče?“, odgovor djeteta može i vjerojatno je da će ponekad biti „Ne“, a unaprijed nismo ni bili spremni na pregovore. Savjetuje se da izbjegavanje pitanja koja zahtijevaju ”da” i ”ne” odgovore jer će dijete vjerojatno odgovoriti s ”ne” čak i ako misli ”da”. I u ovom slučaju je djetetu bolje pružiti izbor te reći primjerice „Želiš li se igrati s lutkom ili s kockicama?“ umjesto „Želiš li se igrati s ovim igračkama?“. Pružite djetetu mogućnost izbora što može zadovoljiti njegovu potrebu za neovisnosti i povećati suradljivost.
Nadalje, korisna metoda je najava promjene aktivnosti. Primjerice, ukoliko se približava vrijeme obroka, a dijete je zaokupljeno igrom, najavite mu da još ima pet, a zatim tri minute do kraja igre jer slijedi ručak. Ako dijete ne želi ili odbija određeni zadatak, pokušajte ga učiniti zanimljivijim kroz igru. Humor nam može biti saveznik, a ujedno i možemo preusmjeriti pažnju s nepoželjnih sadržaja, smanjiti emocionalnu napetost i usmjeriti dijete prema suradnji. Naravno, smijeh ne smije biti naš odabir ukoliko je dijete jako uznemireno jer u tom slučaju zapravo šaljemo poruku da nam njegovi osjećaji nisu važni. Postoje situacije kada ništa od navedenih savjeta neće pomoći stoga ja katkad promjena pristupa nešto što može pomoći. Primjerice, kada zatražite od djeteta da pospremi igračke i ono se počne buniti, umjesto da i dalje inzistirate na tome da to samostalno učini, mogli biste reći „Daj da ti pomognem pa ćemo se ići skupa van igrati“. Može vam se činiti da ste na ovaj način djetetu prepustili kontrolu, ali zapravo ste procijenili situaciju i donijeli odluku koja će vas oboje zadovoljiti.
Djetetu je potrebna emocionalna toplina i osjećaj razumijevanja u situacijama kada ga preplave brojne neugodne emocije. Obično ćete primijetiti djetetovu ljutnju po njegovom pogledu, načinu govora ili napetosti u tijelu. Ako primijetite neke od tih znakova, možete reći djetetu „Izgledaš uzrujano, jesi li možda ljut zbog…?“. Na ovaj način pomažete djetetu osvijestiti osjećaje, navesti ga da priča o onome što ga muči te usmjeriti ga na rješavanje problema. Najvažniji savjeti vezani uz naše reakcije zapravo se temelje na odnosu, dijete treba u tim trenucima osjetiti da smo tu za njega. Korisno je približiti se djetetu kad mu se obraćamo, spustiti se na djetetovu razinu kako bi uspostavili kontakt očima i smirenim tonom reći djetetu što od njega očekujete uz kratko objašnjenje.
Ponekad je i odraslima teško biti strpljiv u ovim situacijama, teško je iskontrolirati neugodne emocije bespomoćnosti i ljutnje koje se nerijetko mogu javiti nakon opetovanih reakcija djeteta koje idu u suprotnom smjeru koje od njega želimo. Osjetite li da vas napušta strpljenje jer dijete nakon nekoliko pokušaja nije poslušalo, uzmite predah, dajte sebi i djetetu vremena.
Ovo su neki od savjeta i smjernica koje mogu biti od pomoći, a ukoliko imate još neka pitanja pozivam Vas da nam se svakako javite da zajedno dođemo do smjernica koje bi Vam mogle koristi. Želim Vam puno uspjeha i strpljenja u odgoju!
