Na pitanja voditeljice dječjeg žirija Isabelle Mauro, odgovarali su svi članovi žirija: Leopold Čelan, Lovro Markotić, Dora Pecigoš, Darijan Gašljević i Margareta Jandrić.
- Koje knjige najviše volite čitati? Čitate li puno ili samo odabrane i provjerene knjige s preporukama?
Leopold: Čitam sve knjige koje mi se preporuče, čitam jako puno, ako se mene pita: knjiga ili film, biram knjigu.
Lovro: Najviše volim čitati knjige kriminalističkog žanra. Ne volim science fiction. Čitam odabrane i provjerene knjige, ne volim eksperimentirati.
Dora: Volim čitati različite žanrove knjiga, no jako volim fantastične knjige i razne krimiće. Čitam puno knjiga, ne samo preporučene nego sve knjige koje mi se čine zanimljivima.
Darijan: Obično čitam nove knjige koje su tek došle u knjižnicu, te su osvojile brojne nagrade. No dakako da se pronađe mjesta i za starije knjige. Čitam različite žanrove: od šaljivih knjiga, pa sve do jako depresivnih i tužnih, no istovremeno nezamislivo zanimljivih.
Margareta: Knjige koje volim čitati su detektivski kriminalistički romani. Čitam puno, ne samo provjerene knjige. - Je li vam čitanje knjiga za Nagradu „Grigor Vitez“ bilo naporno?
Leopold: Baš suprotno, bilo mi je jako zabavno.
Lovro: Nije, bilo je zabavno.
Dora: Nije bilo naporno, nego više zabavno. S obzirom na to da volim čitati, bilo je vrlo zanimljivo i naći neke nove knjige za koje nisam čula.
Darijan: Naravno da nije. Uživao sam čitajući, pogotovo knjige iz kategorije romana, zbirke priča ili pjesama.
Margareta: Nije mi bilo naporno. - Kako ocjenjujete sve knjige u finalu Nagrade koje ste dobili za čitanje ove godine?
Leopold: Uglavnom su mi se svidjele i rekao bih 7/10.
Lovro: Mislim da su sve ponuđene knjige zasluženo izabrane, neke su mi se svidjele više, neke manje.
Dora: Većina knjiga koje sam dobila pročitati bile su odlične, a one koje su pobijedile su mi se jako svidjele. Bile su pri vrhu moje ocjenjivačke liste i dobile su vrlo dobre ocjene.
Darijan: Od trenutka kada bih počeo čitati neku knjigu, znao bih točno gdje bih je stavio na ljestvici, jer prepoznam stil pisanja te procijenim je li po mojoj volji. Većinu sam knjiga procijenio točno, no bilo je nekih čiji me je nastavak iznenadio, te je tako ta knjiga dobila bolje ili lošije mjesto na ljestvici. No u svim knjigama sam pronašao nešto zanimljivo te mi ni jednu nije bilo muka čitati.
Margareta: Sve izabrane knjige ocjenjujem odličnima i jako mi je teško bilo odlučiti se koja mi je najbolja u svojoj kategoriji zato što su mi sve bile genijalne i to po nečemu drugačijem, posebnom samo za tu knjigu. - Je li vam drago što ste sudjelovali u Dječjem žiriju? U kakvom će vam sjećanju ostati?
Leopold: Jako mi je drago i mislim da će mi se ovo dosta urezati u sjećanje.
Lovro: Drago mi je, na taj način sam dobio priliku pročitati knjige koje vjerojatno sam ne bih odabrao.
Dora: Drago mi je što sam sudjelovala u žiriju i sigurno će mi ostati u dobrome sjećanju.
Darijan: Unatoč koronavirusu, sudjelovati u Dječjem žiriju ostati će mi u dobrom sjećanju, pogotovo zato jer sam knjige mogao čitati u miru bez škole na vratu. Prilično sam siguran kako bi sve ispalo mnogo bolje da smo se mogli sastati u „pravom“ životu, no ne mogu se žaliti s tim kako je na kraju ispalo.
Margareta: Drago mi je da sam sudjelovala u Dječjem žiriju. Ostat će mi u predivnom sjećanju. Jedino koronavirus se umiješao pa se nismo mogli naći uživo nego preko videopoziva što mi nije bilo najdraže. - Što biste poručili autorima knjiga koje ste čitali za nagradu Ptičica 2019.?
Leopold: Zahvalio bih im se jer su mi pružili zabavu kroz knjige koje su napisali.
Lovro: Autorima bih poručio da ne odustanu od pisanja za djecu zato što mislim da rade odličan posao.
Dora: Poručila bih im da nastave stvarati i uživati u stvaranju, a onima koji žele početi stvarati bih željela poručiti da to učine i da znaju da će uvijek postojati netko kome će se svidjeti njihov rad.
Darijan: Poručio bih im da dok je koronavirus ostanu doma, da napišu novu knjigu ili slikovnicu, te da ne budu tužni ako ove godine nisu dobili nagradu, jer su zapravo došli do finala, to je veliki uspjeh.
Margareta: Autorima bih preporučila da pišu knjige koje oni vole i kakve bi se njima svidjele, jer takve knjige su najbolje.
Svibanj 2020. godine
Donosimo zadnje odgovore na pitanja koja su roditelji postavili našim stručnjacima u okviru održanih javnih tribina projekta “Roditelji na zadatku”. Nadamo se da će vam pomoći i biti korisni u odgoju djece.
Na prva pitanja ovog ciklusa odgovara psihologica Ana Raguž:
Kako u djetetovim očima ne biti “crna ovca” jer se moj odgoj razlikuje od drugih pa stoga i moje dijete odskače od druge djece?
Dragi roditelju,
Drago mi je da nam se javljate i s povjerenjem obraćate u nadi da ćemo odgovoriti na vaše pitanje i brige. Ako sam dobro razumjela brine vas što vas vaše dijete može doživljavati „crnom ovcom“ jer ga odgajate drugačije nego njegove vršnjake njihovi roditelji.
Naime, ne rijetko se roditelji nađu u situacijama kada propituju vrijednost i ispravnost svog odgoja, međusobno vrlo često uočavaju razlike u stilu i načinu odgoja, postavljanja granica, načina provođenja zajedničkog vremena, navika hranjena, spavanja i dr. I baš kao što i roditelji propituju i vrednuju razlike, na sličan način to čine i djeca, razgovaraju koliko dnevno igraju igrice, koje igrice smiju igrati, i potom naravno, uviđaju sličnosti, ali i razlike. Ako od prijatelja iz vrtića dijete doznaje da on može koristi tablet dva sata dnevno, a njemu je ograničeno korištenje na pola sata pa očekivano je da uviđanjem tih „nepravednih razlika“ izražavaju nezadovoljstvo spram vlastitih roditelja.
Čitanjem Vašeg upita stječem dojam Vam je stalo do toga da održite roditeljski integritet, način postavljanja granica i osiguravanja vodstva no s druge strane vidim da ste brižan roditelj koji brine o oko toga kako vas Vaše dijete vidi i doživljava i važno Vam je da ne ugrozite odnos s djetetom.
Iz Vašeg upita nažalost ne mogu vidjeti o kojoj je dobi djeteta riječ, o kojim odgojnim razlikama se radi što bi olakšalo u nuđenju konkretnijih smjernica. No ovisno o dobi i osobinama djeteta, možete s djetetom na njemu prilagođen način pokušati mu objasniti i približiti zbog čega postoje određena pravila ili granice, možete zajedno raspraviti zbog čega svaka obitelj ima svoja „pravila ponašanja“, no najvažnije od svega dati mu poruku da vam je stalo do njega i da su upravo granice to čime mu pokazujete da brinete. U konačnici, možda dijete i dalje ipak neće u potpunosti razumjeti zbog čega se ponašate na navedeni način ili zbog čega tražite da se on ponaša na taj način, no pokazivanjem brige i ljubavi će osjetiti da ipak to prije svega radite iz ljubavi.
Puno puno uspjeha u daljnjem odgoju.
Savjeti za temper tantrum fazu?
Dragi roditelju,
Drago mi da nam se obraćate s povjerenjem da ćemo vam ponuditi neke korisne savjete. Iz Vašeg upita čini mi se da su vam potrebne smjernice u odgoju Vašeg djeteta, a vezano za tantrume.
Naime, dok se roditelji često tek snalaze u roditeljskoj ulozi nakon poroda, rane razvojne faze djeteta zahtijevaju puno truda, strpljenja i razumijevanja. Nerijetko roditelji u fazi u kojoj djeca imaju tzv.tantrume ili izljeve bijesa budu nakon nekog vremena potpuno bespomoćni, frustrirani, imaju osjećaj da su pokušali baš sve: razgovarali, ignorirali, kaznili, oduzimali igračke, vikali, no da ništa ne djeluje. I vrlo često javlja im se pitanje „Hoće li to ikada proći, je li ona jednostavno takvo dijete ili postoji nešto u čemu su oni pogriješili?“. Ovo pitanje se ne pojavljuje samo roditeljima koji su po prvi put zaplovili u ovu ulogu nego i roditeljima koji međusobno uspoređuju mlađu i stariju djecu.
Rijetko koji roditelj neće u razvojnoj fazi između 18 mjeseci starosti i druge godine života, početi primjećivati promjene raspoloženja praćene snažnijim pobunama – izlijeva bijesa, a koje se do sad nisu javljale.
S aspekta psihologije kao struke, važno mi je da znate da je to potpuno očekivano i normativno i da je jasan znak da Vaše dijete ulazi u narednu razvojnu fazu. Dijete gradi svoju samostalnost kroz izražavanje vlastitih želja koje želi „sad i odmah“ zadovoljiti, a koje su često različite od roditeljskih uputa. Dijete želi složiti autiće, flomiće na svoj način, samo jesti, popeti se na stol, samo se odjenuti ili odgoditi vrijeme uspavljivanja. Drugim riječima, najdraža riječ na roditeljske zahtjeve i prijedloge postaje „NE“. Okolina, najčešće roditelji, djetetu daju poruku da njegova želja ne može i neće biti ispunjena, a potom se javlja frustracija koja se može manifestirati kroz „ispade bijesa“.
I razumjevši sve navedeno, roditelji i dalje imaju teškoća u suočavanju s takvim situacijama, a posebice jer je u tim trenucima teško uspostaviti kontakt s djetetom. I baš zato, važno je imati na umu da moramo djelovati preventivno. U daljnjem odgovoru pokušat ću Vam dati neke od smjernica koje i mogle poslužiti kao dodatan alat vašim roditeljskim vještinama. Važno mi je napomenuti da svaku od navedenih smjernica promotrite s aspekta Vašeg djeteta. Generalne smjernice mogu biti dobar alat, ali ne i apsolutno pravilo.
Za početak, predviđanje eventualno težih emocionalnih situacija može biti korisno jer djetetu unaprijed damo okvir očekivanog ponašanja. Primjerice „Prije spavanja možeš odabrati jedan crtić koji možeš pogledati.“ Ovakvim načinom možemo izbjeći neke od frustrativnih situacija kako za dijete tako i za nas. Nadalje, važno je imati na umu da djetetu ne nudimo opcije koje nismo spremni ispuniti pa primjerice „Hoćeš li pojesti večeru prije gledanja crtića“ ili „Dolaziš li obući pidžamu?“. Vjerojatno se pomislili da je odgovor Vašeg djeteta ponekad „Ne“, a sjetite se prije postavljanja pravila da niste ni bili spremni na raspravu i pregovaranje pa se stoga savjetuje izbjegavanje pitanja koja zahtijevaju ”da” i ”ne”. I u ovom slučaju je djetetu bolje pružiti izbor te reći primjerice „Prije gledanja crtića ćemo večerati. Želiš li večeru jesti pahuljice ili juhu?“ umjesto „Želiš li prije crtića večerati?“. Pružanje mogućnost izbora djetetu će vjerojatno u većini slučaja zadovoljiti njegovu spomenutu potrebu za neovisnosti i u konačnici povećati suradljivost.
Nadalje, korisna metoda je najava promjene aktivnosti. Primjerice, ako se približava vrijeme obroka, a dijete je zaokupljeno igrom, najavite mu da još ima pet, a zatim tri minute do kraja igre jer slijedi večera. Postoje još neke smjernice koje mogu biti korisne – primjerice humor. On nam može biti saveznik, a ujedno i možemo preusmjeriti pažnju s nepoželjnih sadržaja, smanjiti emocionalnu napetost i usmjeriti dijete prema suradnji pa ako dijete ne želi ili odbija određeni zadatak, pokušajte ga učiniti zanimljivijim kroz igru. Važno je imati na umu da humor kao metoda ne biti trebao biti naš odabir ukoliko je dijete jako uznemireno jer u tom slučaju zapravo šaljemo poruku da nam njegovi osjećaji nisu važni.
Jednako tako, vjerojatno i sami znate i već ste iskusili da postoje situacije kada nijedan od gore navedenih savjeta neće biti od koristi pa ako se dijete počne buniti umjesto i daljnjeg inzistiranja jednostavno će biti lakše da zajedno pospremate igračke, obučete primjerenu odjeću i sl. Neki od roditelja u ovakvim situacijama percipiraju da su izgubili autoritet, no zapravo su donijeli najbolju moguću procjenu i u skladu s njom uspješno usmjerili ponašanje. U takvim situacijama možete i pomoći djetetu usmjeravajući ga na njegove osjećaje primjerice „Čini mi se da si sada ljut zbog…“, a kasnije priliku iskoristiti za razgovor o tome. Sjetite se da odrasli također svoju doživljaj narušavanja granica izražavaju ljutnjom, no pred djetetom je tek zadatak da ga naučimo reguliranju i iskazivanju tog osjećaja na primjeren način.
Najvažniji savjet ipak se odnosi na to da smo za dijete emocionalno dostupni. Približite se djetetu, dajte mu poruku da ste tu i da ćete zajedno naći rješenje. I za kraj, pažljivo birajte bitke, ne dopustite da cilj usmjeravanja ponašanja naruši vaš topao i blizak odnos.
Roditelji često izgube strpljenje, osjećaju se bespomoćno uslijed opetovanih odgojnih „situacija“ i baš zato je važno je da baš kao što dijete učimo da osvijesti svoje emocije da to učine i roditelji, uzmu predah kad im zatreba.
Nadam se da će neke od smjernica biti korisne, a ako Vam trebaju dodatni savjeti svakako nam se obratite.
Puno sreće u daljnjem odgoju!
Odgovor na sljedeće pitanje donosi doc. dr. sc. Anela Nikčević Milković, psihologinja, koja nam se kao lokalni stručnjak pridružila svojim izlaganjem na tribini održanoj 09. svibnja 2019.g. u Gospiću:
Djeca s teškoćama u obrazovnom sustavu? Da inkluzija nije samo slovo na papiru!
Donosimo nastavak odgovora na pitanja roditelja s područja odgoja djece u okviru projekta “Roditelji na zadatku”.
Na pitanja odgovara gđa. Ana Raguž, mag. psihologije, članica našeg tima stručnjaka:
Slobodno vrijeme djece – Kako dijete “zaštititi” od “lošeg” okruženja (park), želje da bude u društvu koje ima loše modele ponašanja?
Mnoga djeca sprijatelje se s vršnjacima koja ponekad nisu dobar utjecaj na njihovo ponašanje. Roditelji vrlo brzo uoče ponašanja koja ne podržavaju i ne žele da njihovo dijete oponaša ili da uopće bude okruženo djecom za koju smatraju da su loši modeli ponašanja. Ako ste zabrinuti da je vaše dijete nesretno, da ga vršnjaci s kojima se želi družiti zadirkuju i zbog kojih je nesretno, ograničite kontakte s tom djecom, objasnite svojem djetetu koja ponašanja ne mora tolerirati, osnažite ga da se suprotstavi vršnjacima koji ga nagovaraju na ružna ponašanja i slično. Ispitajte ima li koje dijete s kojim se voli družiti, a da ne predstavlja loš utjecaj. Potičite druženje s drugom djecom i upoznavanje novih prijatelja. Ovisno o dobi djece i njihovom ponašanju razmislite možete li razgovarati s njihovim roditeljima i upozoriti ih na ta ponašanja. Ako primijetite da je vaše dijete već počelo oponašati tu djecu, iskoristite svaku priliku da zaustavite i opomenete nepoželjno ponašanje. Isto ako imajte u vidu da Vaše dijete to ne mora promatrati i razumjeti na način na koji to Vi vidite i shvaćate i moguće da će reagirati nezadovoljstvom jer ima potrebu za druženjem s vršnjacima. Dajte mu poruku i prihvatite da se ima pravo osjećati nesretno, razočarano, tužno, ljuto, no to i dalje ne znači da mu morate dopuštati takva ponašanja. U konačnici ovisno o Vašoj procjeni „lošeg“ okruženja donijet će te odluku o prestanku druženja, povremenim druženjima, druženjima uz jasnu poruku o neprihvatljivosti navedenih ponašanja.
Strahovi djece?
Strah kod djece možemo podijeliti ovisno o razvojnoj fazi u kojoj se dijete nalazi. Do 2. godine života dijete se boji odvajanja od roditelja jer još ne može pojmiti ako roditelja ne vidi, da to ne znači da se roditelj nikada neće vratiti. U 2. godini kada se javlja razumijevanje povezanosti svojeg ponašanja i raspoloženja druge osobe dijete se najviše boji da ne naljuti roditelja ili da ga roditelj ne prestane voljeti. Od 3. godine do školske dobi djetetov najveći strah je kazna. Od 3. godine javljaju se i vizualni strahovi od čudovišta, maski, unakaženih lica. Prisutan je i strah od mraka kao evolucijski prisutan strah od nepoznatog koji se zadržava sve do 5. godine, ponekad i duže. Oko 5. godine se javljaju i strahovi od fizičkih povreda, pada i ugriza pasa. Oko 6. godine javljaju se strahovi od natprirodnog: strah od vještica, čudovišta koja se skrivaju ispod kreveta, smrti i krvi. Oko 7. godine javlja se strah nakon zastrašujućih filmova ili priča, a javlja se i strah vezan uz odgovornost.
Važno je imati na umu da dječji strahovi imaju svoju razvojnu funkciju i da se svaka faza strahova prevladava u svoje vrijeme i prelazi u drugi oblik straha. Strahovi kod djece su normalni i prirodni dio procesa odrastanja iako se odraslima ponekad mogu činiti besmislenima.
Ono što roditelj može napraviti da dijete uspješno prevlada strah je pokazati razumijevanje i dati djetetu do znanja da je tu da ga zaštiti, makar to značilo da će svaki put pogledati nalazi li se što ispod kreveta ili u ormaru i ostaviti upaljeno svjetlo prije spavanja. Ne tjerajte dijete na nešto što ga pretjerano plaši, ali nemojte niti dati da strah u potpunosti upravlja funkcioniranjem vašeg djeteta. Prihvatite da je prirodno da se boji, ali da je to samo strah koji će s vremenom proći i biti će lakše. U slučaju da se javljaju strahovi kasnije ili ranije od uobičajene dobi pojavljivanja, možete se obratiti psihologu ili nekom drugom stručnjaku da djetetu, a i vama olakša nošenje i suočavanje sa strahom.
Mene oduševljava unučica koja s 1,5 “surfa” tabletom. Zna što bi gledala/slušala. Zanima me zašto je to štetno? Zapravo koliko je štetno ako je vrijeme ograničeno?
Stajalište je Američke pedijatrijske akademije da bi izloženost djece ekranima do 2. godine trebalo u potpunosti izbjegavati. Dječji mozak se u tim prvim godinama života razvija izrazito brzo, upija sav sadržaj kojem je dijete izloženo što zatim služi kao osnova za to kako će se pojedini dijelovi mozga razviti i funkcionirati kasnije u životu. Uz mozak, u prvim godinama kod djece se ubrzano razvijaju i svi ostali dijelovi tijela, živci, mišići, osnažuje se osjetilo vida i sluha, a to je i kritično razdoblje za razvoj percepcije i motorike, kao i komunikacije s drugima, koji se ne mogu adekvatno razviti ukoliko je dijete izloženo umjetnim sadržajima koji nikada ne mogu zamijeniti funkciju vanjskog svijeta u poticanju uspješnog razvoja djeteta. Djeca mlađa od 2 godine ne posjeduju sposobnosti obrade informacija kojima mogu razumjeti sadržaj koji konzumiraju što može dovesti do teškoće u razvoju jezika, poteškoće sa spavanjem, poremećaje pažnje, ovisnosti i slično. Naime, ne postoji ni jedno istraživanje koje pokazuje da djeca imaju bilo kakve pozitivne učinke provođenja vremena pred ekranima dok brojna istraživanja pokazuju moguće štetne utjecaje na zdrav razvoj djeteta.
Naravno, okruženost suvremenom tehnologijom stvarnost je i svakodnevnica djece i mladih u današnje vrijeme i nije realno očekivati da djeca neće uopće doći u kontakt s tehnologijom, čak i kada nije najbolja za njihov razvoj. Šarenilo, primamljivi zvukovi i zabavni sadržaji osmišljeni su na način da su primamljivi djeci čiju pažnju je tako najlakše pridobiti, ali i roditeljima koji ne vide problem u tome da je dijete duže vrijeme zaokupljeno nekim sadržajem. Nažalost, na ovaj način djeca postaju samo pasivni primatelji informacija i ne uče se kvalitetnoj obradi podataka.
Stoga je potrebno vašoj unučici vrijeme provedeno “surfajući” svesti na što manju mjeru, ako je moguće izbjegavati izloženost malim ekranima. Ako se dogodi da djevojčica nekad ipak gleda neki sadržaj važno je da to radi što kraće vrijeme pod nadzorom odrasle osobe.
Imamo djevojčicu od 10 godina, zove se Ana. Ne želi previše pričati o svojim osjećajima, kaže da je sretna i da je sve u redu ali stalno govori da njenu sestru volimo više nego nju. Mi mislimo da nije tako i ne znamo zašto tolika ljubomora na mlađu sestru. Hvala vam.
U situacijama kada vaša djevojčica izrazi da više volite njenu mlađu sestru bilo bi korisno da pokušate razgovarati s njom. Iako smatrate da ona razmišlja i da se osjeća drugačije od onoga što joj želite pokazati pokušajte razumjeti njene osjećajte, pokušajte razumjeti da ona zaista možda osjeća da je volite manje. Ako je Vaša djevojčica zatvorena i često kaže da je sretna iako je vaš dojam drugačiji tijekom razgovora s njom nemojte odmah odustati ako kaže da je sve u redu, da je sretna, da nema brige. Djeci, a i odraslima, ponekad nije lako pričati o svojim osjećajima i vješti smo u izbjegavanju takvih tema.
Ponekad, ako je velika razlika između braće ili sestara, roditelji više pažnje pridaju najmlađem članu obitelji – presvlačenje, uspavljivanje, dojenje i sl., odnosno briga o malom djetetu zahtjeva puno vremena i emocionalnog kapaciteta roditelja. Starija djeca nerijetko znaju imati osjećaj da su „odjednom manje važna“ čak iako to ne odgovara realitetu. Njihov je doživljaj da se pažnja, ljubav i aktivnosti tijekom zajedničkog vremena dijele. Ukoliko Vaše dijete izgovara takve rečenice ili se ponaša na takav način, najvjerojatnije je da čezne za Vama, da mu nedostajete. Pokušajte ponekad izdvojiti vrijeme u kojem ćete samo sa starijom kćeri provesti jedan dan u nekoj aktivnosti koju sama odabere. Izvedite ju na kolače, u kino ili u dućan i posvetite joj cijeli dan da se ponovo osjeti posebno. Moguće je da joj samo nedostaje vaša pažnja i kvalitetno vrijeme s vama.
Ukoliko sumnjate da je u podlozi njene ljubomore ipak nešto drugo, razgovarajte, provjerite i dajte joj do znanja da nije sama i da ju volite jednako jako i mlađu sestru. Ponekad je potrebno samo malo strpljenja i truda da prođe kritično razdoblje da se razriješi rivalitet između braće i sestara koji kasnije postanu najbolji prijatelji za cijeli život.
Što mislite o kažnjavanju djeteta tjeranjem u “kut”?
Kažnjavanje djece u bilo kojem obliku trebalo bi se izbjegavati. Kaznom djetetu ne šaljemo poruku koje ponašanje se od njega očekuje i koje je poželjno, već mu dajemo do znanja da je nešto pogriješilo i da će snositi jako neugodne posljedice. U trenutku kada dijete napravi nešto što nije smjelo, o tome bi trebalo razgovarati i djetetu jasno dati do znanja što je krivo napravilo i kako treba drugi put postupiti. Umjesto kazne adekvatnije je posegnuti za pohvalom poželjnog ponašanja. Svaki put kada dijete napravi nešto što je u skladu s vašim očekivanjima, kada se pristojno ponaša, kada nešto odradi uspješno – pohvalite ga i dajte mu do znanja da ste ponosni. Dijete će se vašom pohvalom poželjnog ponašanja i ignoriranja nepoželjnog češće početi ponašati na način koji želite. I zaista svako dijete će puno više učiniti da udovolji roditeljima i zato dobije zagrljaj, nagradu, pohvalu, nego što nešto neće učiniti zbog straha od kazne.
Na pitanje odgovara gđa. Višnja Biti, novinarka, te članica “mobilnog tima” ovog projekta:
Postoji li približna dobna granica kada je dijete spremno nositi se s mogućim negativnim komentarima/iskustvima vodeći blog, imajući instagram, facebook profil itd.? Treba li ih od toga “štititi”?
Premda mediji nude pregršt mogućnosti, s druge strane, mogu za djecu i mlade predstavljati svijet bezbrojnih rizika, od prekomjernog korištenja, izloženosti nasilju, neprimjerenim sadržajima. Važno je znati i podsjetiti se da su se dječje aktivnosti i razvoj odnosa preselili i da se odvijaju i održavaju u online svijetu, odnosno da sve što djeca doživljavaju u školi, treningu, školskom i kvartovskom igralištu ili nekim drugim aktivnostima, mogu doživjeti i putem ekrana, pri tome mislimo i na ugodne i neugodne doživljaje. U današnje vrijeme djeca se sve ranije uključuju u društvene mreže, a sudjelovanje u društvenim mrežama samo po sebi ne podrazumijeva ružne komentare i zlostavljanje.
Nerijetko djeca i mladi imaju iskustva da su putem raznih medija izložena omalovažavanju, vrijeđanju, ignoriranju, odbacivanju, socijalnom isključivanju, širenju istinitih ili lažnih neugodnih informacija o pojedincima, njihovim obiteljima i/ili prijateljima i širenju fotografija ili videosnimki snimljenih sa ili bez dozvole žrtve. Iako se zna često u javnom prostoru čuti da je toga sve više otkad koristimo medije, kao stručnjaci znamo da uzrok nasilja nije sama tehnologija već teškoće u odnosima.
Bez obzira na dimenziju virtualnosti ovih ponašanja, posljedice za djecu i mlade su vrlo stvarne, a u situacijama nasilja putem interneta djetetovi osjećaji potpune i kontinuirane izloženosti, svjesnost o anonimnosti osobe iza ekrana povećavaju osjećaj njihove ugroženosti i bespomoćnosti, a time i produbljuju emocionalne posljedice. Kada takvo nešto primjetimo potrebno je reagirati i zaštiti mladu osobu od daljnje izloženosti nasilnim ponašanjima. Djecu je potrebno zaštiti od svakog oblika nasilja.
Svaka društvena mreža sadrži opciju prijave komentara i blokiranja korisnika koji čine nasilje. Ukoliko se djetetu dogodi iznimno teško iskustvo cyberbullyinga, sadržaj je potrebno dokumentirati na bilo koji način i ne brisati ga, a zatim ga prijaviti policiji i svakako potražiti pomoć stručnjaka.
Ne možemo i ne smijemo očekivati da djeca sama rješavaju nasilne situacije nego ih moramo potaknuti da se povjere roditeljima, stručnjacima, nastavnicima ili drugim bliskim osobama o svakom obliku nasilja koje vide ili dožive.