Blog

IN MEMORIAM ZVONKO TODOROVSKI – KNJIŽEVNIK MJESEČEVE SVJETLOSTI

(Oproštaj sa Zvonkom)
Mnogobrojni medij i i književna javnost ovih se dana oprašta od književnika Zvonka Todorovskog. Tužna vijest da je preminuo mnoge od nas koji smo poznavali Zvonka, surađivali s njim i družili se, razgovarajući o knjigama i književnosti, filmu, stripu, umjetnosti, metafizici, ali i o svakodnevnim stvarima, ostavila nas je u nevjerici i šoku.

Zvonko? Onaj smiješan i osebujan tip, kratko ošišane, dječački raščupane kose, kao da se tog jutra nije počešljao i iskričavih toplih očiju. Otvoren i komunikativan, Zvonko koji je uvijek ima što za reći, imajući u svojim fajlovima i memoriji pregršt informacija i znanja. Zvonko koji se uvlačio pod kožu svojom neformalnošću i iskrenošću, upravo zato što nikada nije glumio nekoga tko nije.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Prvi susret sa Zvonkom u Savezu društava Naša djeca bio je u zimu 2004. godine kada mu je dodjeljena Nagrada Grigor Vitez za njegov fantastičan roman za djecu i mladež Prozor zelenog bljeska (objavljen 2003. godine). Bio je sretan kao dijete jer je to bila njegova prva književna nagrada, i to gotovo odmah na početku književne karijere.

Pokojna velika spisateljica Sunčana Škrinjarić, koja je te godine bila u Povjerenstvu, već prije je ukazala na Zvonkovu talentiranost jer joj je Zvonko s velikim poštovanjem i strahom povjerio rukopis svojeg prvog romana Mirakul od mora.

Poslije Nagrade Grigor Vitez često bi natuknuo koliko mu je značilo dobiti upravo „Grigora“, u vrijeme kada je tek započinjao utirati svoj profesionalni književni put  u svojim zrelim četrdesetim, iako je još kao dječak osjećao i znao da će jednog dana biti književnik.

Od tih prvih susreta, sve danas Zvonko je bio naš stručni suradnik, i još više od toga – drag prijatelj. Radovao bi se svakom pozivu, pogotovo članstvu u povjerenstvu za dodjelu Nagrade Grigor Vitez (a to se dogodilo samo dvaput jer bi Zvonko svake godine imao barem jednu nominiranu knjigu za djecu i mladež). Zadnji projekt na kojem smo surađivali bio je rad na audio CD-u Hrvatske usmene priče za koje je Zvonko napisao dramatizaciju te narodne priče prilagodio formi radio-igre.

Zvonko je mislio „sto na sat“. Uvijek u pokretu, spreman na nove ideje i projekte kojima bi se do kraja prepustio.  Kad bi ga se slučajno srelo na ulici, vidjelo bi mu se na licu da u glavi vrti neke svoje filmove. I vrtio je podosta toga. Ne samo sinopsise i knjige snimanja za animirane filmove, koje je radio sa svojom Magdom, već mnoštvo priča, zapleta i likova…najviše za dječje romane, radio-drame, kazališne predstave, kao i za romane i pripovijetke za odrasle.

Izmišljao je Zvonko fantastične zaplete, morske mirakule, prozore zelenog bljeska, morske mrlje i kapetane, plave trubače, mandrače, mjesečeve prolaze, vjetrove koji su pratili stare morske trgovce, dosezao zvijezde i trčao za dugom …sve se to vrzmalo Zvonku po glavi zadnjih devet godina plodonosnog i uspješnog bavljenja književnim radom.

Zvonko je duboko osjećao i volio svoj književni poziv, uživajući u svakoj napisanoj riječi i rečenici, a spadao je u one pisce koji su to radili s nevjerojatnom lakoćom. Šećerna bolesti i profesionalno pisanje promijenilo mu je život. Znao bi reći da je kroz bolest i pisanje uveo red i disciplinu u svoj svakodnevni život, pišući svako jutro dva-tri sata poslije čega bi obavio svakodnevne poslove, šetao, odmarao, a poslijepodne čitao, brusio i polirao ono što bi toga jutra napisao.

I tako svaki dan, nijedan dan bez pisanja, čitanja, istraživanja…opet pisanja, čitanja…i tako u krug, učeći i cijeneći najveće od svojeg zanata Tolstoja, Dostojevskoga, Dantea.

Nije bilo toga što bi zainteresiralo njegov intelekt i maštu, o čemu bi poželio pisati, a da nije prije toga poput rudara proučavao literaturu, razgovarao s ljudima, promatrao, istraživao, pa čak i skicirao, kako bi se što bolje pripremio za samo pisanje. Ako je išta mrzio, bila je spisateljska površnost.

Svojim poderanim glasom, specifičnom mješavinom kajkavskog, purgerskog i književnog jezika, koji je tako krasno i stilski koristio u svojim opisima i dijalozima (osim u trilogiji o Starom Gradu na Hvaru gdje koristi starohvarski), često bi govorio: „Znaš kaj? Današnji klinci nisu glupi. Njima ne smeš folirati i pisati bedastoće. Podilaziti im, to je ispod njihove inteligencije.“

Stoga ne čudi što je Zvonko bio književnik na čijim susretima s djecom uvijek se tražilo mjesto više, a susreti bi trajali duže nego li je planirano jer Zvonkovi romani ne samo da su budili dječju maštu prema moru i dalekim pustolovinama, već su davali i znanstvene odgovore na metafizičke pojave.  

Njegovo moralno spisateljsko opredjeljenje je bilo da književnik za djecu ne smije dijete razočarati i ostaviti ga tužnog i bespomoćnog. Kad trebaju donijeti važnu odluku i svladati strah, tu su vidljivi i nevidljivi mjesečevi pomagači, morski vjetrovi ili zatočeni anđeli u prozorima koji će ih uvjeriti da sve što žele mogu sami postići.

„Deci treba ponuditi nekaj lepoga i plemenitog. Ovaj svet oko nas pun je problema, budala, crnila i žutila, sra…. Da im pišem o tome? Ne pada mi napamet! Ne želim ih još i ja opterećivati sa svim tim bedastoćama.“ U njegovim romanima nije bilo mjesta tragičnim završetcima. Zvonkovo dijete u njemu samome nije pristajalo na to.

Poput jednostavnog i otvorenog čovjeka i umjetnika bio je jako kritičan prema sebi. Najviše je vjerovao kritikama bliskih suradnika i prijatelja, prije svega svojoj životnoj suputnici Magdi Dulčić, akademiku Tonku Marojeviću, pjesniku i glazbeniku Arsenu Dediću i književnici Sanji Lovrenčić.  

Veselila ga je svaka dobronamjerna kritika, kao i svaka pohvala i nagrada, ne samo kada bi ih on osobno dobivao, već i njegove kolege i kolegice koje je duboko cijenio kada bi prepoznao u njima originalnost i iskrenost prema onome što rade. Kako se je samo radovao ove godine kada je kao dopredsjednik Povjerenstva za Nagradu Grigor Vitez čitao obrazloženje za Torjančeve vrhunske ilustracije u slikovnici Kako živi Antuntun.  grigor_vitez_2010_076

Dragi, Zvonko! Oprosti, ovaj tekst danas poslijepodne neće imati prilike za poliranje. Objavit će se ovako napisan u jednom dahu i u bolnoj emociji, opraštajući se od tebe.

Kada ćemo te opet vidjeti?

U svojem romanu Plavi trubač, rastajući se jedne noći sa svojim tajanstvenim Mjesečevim Plavim trubačem, dječak Luka ga je tužan pitao kada će ga ponovo vidjeti. Trubač mu je veselo odgovorio, da sada kada je uz njegovu pomoć naučio biti hrabrim, svaki put kad upotrijebi hrabrost, on će biti s njim jer su san i zbilja dvije polovice iste stvarnosti.

Nedostajat ćeš nam, Zvonko, iako ćeš uvijek biti s nama kada ćemo čitati tvoje knjige isprepletene snovima i zbiljom ili pri pomisli na trenutke s tobom.

Zbogom, književniče Mjesečeve svjetlosti. Putuj u zvjezdanom beskraju rastočenom Mjesečevim srebrom, razgovarajući i smijući se sa svojim Plavim trubačem.