Blog

Roditelji na zadatku – nastavak odgovora na pitanja roditelja

Nakon tribine projekta “Roditelji na zadatku” održane u Slatini, 10. travnja 2019.g. donosimo vam neke od odgovora naših stručnjaka na pitanja roditelja i najavljujemo ubrzo nastavak.

Odgovara gđa. Ksenija Vujanović-Juras, prof. psihologije:

Dijete, dječak točnije, 8 i pol godina. Ima česte ispade, agresivan je i strašno psuje kada mu nešto nije po volji. U školi je odličan, bistar je i brzo uči, pristojan u školi, ali doma, iz nekog razloga se pretvori u stravu. Kako to promijeniti?

Svako je ponašanje svrhovito, usmjereno k nekom cilju, pa tako i ponašanje vašeg sina. Danas se smatra da je jedna od odlika dobrog roditeljstva uspostava granica temeljenih na određenim stavovima, vrijednostima i postupcima – jasnih, konkretnih, čvrstih. Granice omogućuju djetetu sagledati roditelje kao živa bića sa svojim potrebama, željama, obvezama koja ne mogu biti stalno na usluzi djetetu. Tako bi svaka obitelj trebala imati dogovorena pravila po kojima se treba ponašati i svaki član obitelji biti upoznat s posljedicama (pozitivnim ili negativnim) određenog ponašanja. Pravila se ne donose kada se problem pojavi nego puno, puno ranije, ali je motivirajuće znati kako nikada nije kasno za promjene jer se roditeljstvo, na sreću, može učiti. Trebat će vam puno strpljenja i truda za postavljanje granica, ali će se sasvim sigurno isplatiti. Najvažnija je ovdje dosljednost, odnosno određeno ponašanje djeteta uvijek (ali baš uvijek) rezultira određenom posljedicom, no nikako ne smije biti narušen vaš odnos s djetetom. Naravno da će vaše dijete stalno ispitivati te granice i pokušavati ih probiti, ali ste vi ta osoba koja dijete vodi u ovoj razvojnoj fazi, a ne obrnuto. Vaše dijete sasvim sigurno zna poštovati granice jer u školi (u kojoj postoji niz, ponekad i krutih, pravila) nema nikakvih problema. Volite svoje dijete bezuvjetno i omogućite mu odrastanje unutar granica jer to je ono što djeci treba i na što imaju pravo.

Kako motivirati srednjoškolca za školu? Trenutno nam je najinteresantniji zid i gledanje u zid. Pomozite!

Ovdje se radi o nemotiviranom učeniku. Iskustvo pokazuje kako je glavni problem u tome što su ocjene danas postale same sebi cilj i rijetko ćete naći mladu osobu koja uči zbog same sebe (a u predškolskoj dobi su svi bili tako znatiželjni, s tisuću zašto). Najčešće su odgovornost za učenje i školski uspjeh na sebe preuzeli roditelji pa dijete sve manje brine o školi jer je naučilo kako će roditelji reagirati i kako to nije njegova odgovornost. Porazgovarajte (bez prigovaranja i dijeljenja savjeta) sa svojim srednjoškolcem o tome što želi u životu i koji su mu planovi jer to obično pomaže kod preuzimanja odgovornosti. Dobro ga slušajte kako biste lakše uočili što može samo odraditi a gdje mu je (i točno odredite kakva) vaša pomoć potrebna. Pogubne navike stalnog prigovaranja i prijetnji treba zamijeniti ohrabrivanjem i vjerom u dijete. Pri tome treba biti realan i znati koliko dijete stvarno može jer će se pod teretom prevelikih očekivanja svako dijete slomiti i naprosto odustati. Ne nudite gotova rješenja već pomognite djetetu tako što ćete mu ponuditi alate kojima može pomoći samo sebi (nećete mu uloviti ribu već ga naučiti kako će je upecati). Sjetite se kako osobni primjer vrijedi više od tisuću riječi – neka vaš dom bude mjesto u kojem se cijeni znanje i stalno poticanje vašeg djeteta na propitivanja i istraživanja (pravljenje herbarija, na primjer, prekrasna je prigoda za zajednički odlazak u prirodu). Dijete mora razviti radne navike – pomognite mu da ustali svoje vrijeme za učenje i da uči s razumijevanjem, povezujući naučeno sa svakidašnjim iskustvom (svijet oko nas je prepun prigoda za učenje). I, na kraju, nemojte školi (a posebice ocjenama) davati prevelik značaj u djetetovu životu jer je ona samo dio njegova života. Održite dobar odnos s djetetom i provodite kvalitetno vrijeme s njim.

Važnost zlatnog sata? Transgeneracijska trauma? Faze razvoja do treće godine? Podsvjesno funkcioniranje osobe?

Iako je na kraju svake izjave upitnik, sve gore navedeno ne doživljavam kao upite na koje želite konkretan odgovor. Očito su to teme o kojima osobno promišljate jer su vama važne. Uz napomenu kako je moguće (pa i vjerojatno) da to nije ono što ste željeli, mogu ponuditi svoj osobni stav o tim pitanjima. Ukoliko pod zlatnim satom podrazumijevate pojam iz (hitne) medicine koji obuhvaća vrijeme od nastajanja stanja prijetećeg za život (npr. moždani udar) do definitivnog zbrinjavanja osobe, smatram kako je doista jako važno reagirati unutar tog vremenskog ograničenja. To povlači i pitanje sustavne edukacije u lokalnoj zajednici (posebice u prometno izoliranim sredinama) jer se na taj način mogu spasiti i životi, stoga podržavam uključivanje tema iz prve pomoći u sve školske kurikulume, kao i druge edukativne programe i projekte.

Što se tiče transgeneracijske traume koja govori o prenošenju nerazriješene traume na sljedeće generacije (traume predaka mijenjaju genetiku potomaka), smatram kako je to područje koje je jako zanimljivo i zahtijeva stalna istraživanja i propitivanja (epigenetika). Osobno smatram kako svaku traumu treba proraditi i uklopiti u životno iskustvo (to je cilj osnivanja timova za krizne intervencije), ali želim naglasiti kako je prošlost upravo ono što joj govori ime – nešto što je prošlo i ni na koji način se ne može promijeniti. Treba se usmjeriti na ono nad čim imamo određenu kontrolu – sadašnjost i budućnost i preuzeti osobnu odgovornost za svoj život.

Što se tiče faza socio-emocionalnog razvoja, poznato je kako prve godine života u velikoj mjeri utječu na postignuća u odrasloj dobi i kako je prilike propuštene u ranom djetinjstvu teško nadoknaditi. Teško, ali ne i nemoguće, stoga uvijek treba naglašavati ulogu koju čimbenici okoline imaju u razvoju djeteta. Jako je dobro upamtiti kako se roditeljstvo može učiti i kako nikada nije prekasno za sve ono što poboljšava kvalitetu odnosa roditelj – dijete.

I, na kraju, podsvijest. Po psihoanalizi je to duševno stanje nepristupačno samoopažanju koje se nalazi ispod praga svijesti ali značajno utječe na opće ponašanje pojedinca (čini čak 90% ljudske psihe). Čitava propagandna mašinerija sazdana je na tome da putem subliminalnih poruka (nesvjesno ih čujemo ili vidimo) utječe na stavove, vrijednosti i ponašanja pojedinaca. Opet ću iznijeti osobni stav koji je najbolje sadržan u sljedećem: kada radite na svojoj svijesti, podsvijest gubi svoju moć!

Ne znam jesam li ispunila vaša očekivanja, ali se nadam kako sam (možda neke druge osobe) potakla na razmišljanje.

 

Odgovara mr.sc. Marija Hegeduš-Jungvirth, dr.med., pedijatar i subspec. gastroenterologije:

Kako okolina djeluje na visinu djeteta?

Danas postoje brojne studije koje su usmjerene na praćenje rasta djece u visinu, u odnosu na razne čimbenike.
Razjašnjenje razlika rasta u visinu kod djece, bave se brojne bioantropološke studije.
Genetski čimbenici su važni i oni utječu na brzinu sazrijevanja zona rasta, no daleko su više odgovorni okolinski čimbenici koji proizlaze iz djetetovog mikrosustava (odnosi između djeteta i nepostrednog okruženja ), mezosustava (odnos između djeteta i obitelji, škole), egzosustava koji uključuje društvene postavke koje utječu ali ne sadržedijete (npr. roditeljsko radno mjesto) i makrosustava (sveobuhvatna ideologija, kultura , politčka struktura stanovništva, ekonomska struktura zajednice). To je tzv. društvena ekologija koja ima posredan ili neposredan utjecaj na rast djeteta. Sociokulturni čimbenici i socioekonomski status obitelji, odnos cjelokupnog društva prema djeci imaju utjecaj na njihov rast. Skladan život obitelji, dobar socioekonomski status obitelji, ali i okruženja ima utjecaj na njegov rast.

Od ekoloških čimbenika poznato je da učinak manjka kisika, kao npr. život na visokim nadmorskim visinama ima utjecaj na tjelesnu težinu i tjelesnu visinu, no daleko jači utjecaj imaju razni zagađivači, kontaminanti i toksična sredstva, kao i visoko onečišćenje zraka i blizina toksičnog otpada kao i utjecaj alfatoksina u kontaminiranoj hrani.
Poznato je da je najveći rast djeteta u visinu je u proljeće, a manje zimi.
Zaključno možemo reći da na tjelesnu visinu djeteta utječu genetski, ekološki, ekonomski i društveni čimbenici.
Oporavak od nepovoljnih čimbenika na rast djeteta ovisi o periodu kada i kako dugo su oni djelovali, te dali je bilo više nepovoljnih čimbenika koji su kumulativno utjecali na rast djeteta.