Donosimo nastavak odgovora na pitanja roditelja s područja odgoja djece u okviru projekta “Roditelji na zadatku”.
Na pitanja odgovara gđa. Ana Raguž, mag. psihologije, članica našeg tima stručnjaka:
Slobodno vrijeme djece – Kako dijete “zaštititi” od “lošeg” okruženja (park), želje da bude u društvu koje ima loše modele ponašanja?
Mnoga djeca sprijatelje se s vršnjacima koja ponekad nisu dobar utjecaj na njihovo ponašanje. Roditelji vrlo brzo uoče ponašanja koja ne podržavaju i ne žele da njihovo dijete oponaša ili da uopće bude okruženo djecom za koju smatraju da su loši modeli ponašanja. Ako ste zabrinuti da je vaše dijete nesretno, da ga vršnjaci s kojima se želi družiti zadirkuju i zbog kojih je nesretno, ograničite kontakte s tom djecom, objasnite svojem djetetu koja ponašanja ne mora tolerirati, osnažite ga da se suprotstavi vršnjacima koji ga nagovaraju na ružna ponašanja i slično. Ispitajte ima li koje dijete s kojim se voli družiti, a da ne predstavlja loš utjecaj. Potičite druženje s drugom djecom i upoznavanje novih prijatelja. Ovisno o dobi djece i njihovom ponašanju razmislite možete li razgovarati s njihovim roditeljima i upozoriti ih na ta ponašanja. Ako primijetite da je vaše dijete već počelo oponašati tu djecu, iskoristite svaku priliku da zaustavite i opomenete nepoželjno ponašanje. Isto ako imajte u vidu da Vaše dijete to ne mora promatrati i razumjeti na način na koji to Vi vidite i shvaćate i moguće da će reagirati nezadovoljstvom jer ima potrebu za druženjem s vršnjacima. Dajte mu poruku i prihvatite da se ima pravo osjećati nesretno, razočarano, tužno, ljuto, no to i dalje ne znači da mu morate dopuštati takva ponašanja. U konačnici ovisno o Vašoj procjeni „lošeg“ okruženja donijet će te odluku o prestanku druženja, povremenim druženjima, druženjima uz jasnu poruku o neprihvatljivosti navedenih ponašanja.
Strahovi djece?
Strah kod djece možemo podijeliti ovisno o razvojnoj fazi u kojoj se dijete nalazi. Do 2. godine života dijete se boji odvajanja od roditelja jer još ne može pojmiti ako roditelja ne vidi, da to ne znači da se roditelj nikada neće vratiti. U 2. godini kada se javlja razumijevanje povezanosti svojeg ponašanja i raspoloženja druge osobe dijete se najviše boji da ne naljuti roditelja ili da ga roditelj ne prestane voljeti. Od 3. godine do školske dobi djetetov najveći strah je kazna. Od 3. godine javljaju se i vizualni strahovi od čudovišta, maski, unakaženih lica. Prisutan je i strah od mraka kao evolucijski prisutan strah od nepoznatog koji se zadržava sve do 5. godine, ponekad i duže. Oko 5. godine se javljaju i strahovi od fizičkih povreda, pada i ugriza pasa. Oko 6. godine javljaju se strahovi od natprirodnog: strah od vještica, čudovišta koja se skrivaju ispod kreveta, smrti i krvi. Oko 7. godine javlja se strah nakon zastrašujućih filmova ili priča, a javlja se i strah vezan uz odgovornost.
Važno je imati na umu da dječji strahovi imaju svoju razvojnu funkciju i da se svaka faza strahova prevladava u svoje vrijeme i prelazi u drugi oblik straha. Strahovi kod djece su normalni i prirodni dio procesa odrastanja iako se odraslima ponekad mogu činiti besmislenima.
Ono što roditelj može napraviti da dijete uspješno prevlada strah je pokazati razumijevanje i dati djetetu do znanja da je tu da ga zaštiti, makar to značilo da će svaki put pogledati nalazi li se što ispod kreveta ili u ormaru i ostaviti upaljeno svjetlo prije spavanja. Ne tjerajte dijete na nešto što ga pretjerano plaši, ali nemojte niti dati da strah u potpunosti upravlja funkcioniranjem vašeg djeteta. Prihvatite da je prirodno da se boji, ali da je to samo strah koji će s vremenom proći i biti će lakše. U slučaju da se javljaju strahovi kasnije ili ranije od uobičajene dobi pojavljivanja, možete se obratiti psihologu ili nekom drugom stručnjaku da djetetu, a i vama olakša nošenje i suočavanje sa strahom.
Mene oduševljava unučica koja s 1,5 “surfa” tabletom. Zna što bi gledala/slušala. Zanima me zašto je to štetno? Zapravo koliko je štetno ako je vrijeme ograničeno?
Stajalište je Američke pedijatrijske akademije da bi izloženost djece ekranima do 2. godine trebalo u potpunosti izbjegavati. Dječji mozak se u tim prvim godinama života razvija izrazito brzo, upija sav sadržaj kojem je dijete izloženo što zatim služi kao osnova za to kako će se pojedini dijelovi mozga razviti i funkcionirati kasnije u životu. Uz mozak, u prvim godinama kod djece se ubrzano razvijaju i svi ostali dijelovi tijela, živci, mišići, osnažuje se osjetilo vida i sluha, a to je i kritično razdoblje za razvoj percepcije i motorike, kao i komunikacije s drugima, koji se ne mogu adekvatno razviti ukoliko je dijete izloženo umjetnim sadržajima koji nikada ne mogu zamijeniti funkciju vanjskog svijeta u poticanju uspješnog razvoja djeteta. Djeca mlađa od 2 godine ne posjeduju sposobnosti obrade informacija kojima mogu razumjeti sadržaj koji konzumiraju što može dovesti do teškoće u razvoju jezika, poteškoće sa spavanjem, poremećaje pažnje, ovisnosti i slično. Naime, ne postoji ni jedno istraživanje koje pokazuje da djeca imaju bilo kakve pozitivne učinke provođenja vremena pred ekranima dok brojna istraživanja pokazuju moguće štetne utjecaje na zdrav razvoj djeteta.
Naravno, okruženost suvremenom tehnologijom stvarnost je i svakodnevnica djece i mladih u današnje vrijeme i nije realno očekivati da djeca neće uopće doći u kontakt s tehnologijom, čak i kada nije najbolja za njihov razvoj. Šarenilo, primamljivi zvukovi i zabavni sadržaji osmišljeni su na način da su primamljivi djeci čiju pažnju je tako najlakše pridobiti, ali i roditeljima koji ne vide problem u tome da je dijete duže vrijeme zaokupljeno nekim sadržajem. Nažalost, na ovaj način djeca postaju samo pasivni primatelji informacija i ne uče se kvalitetnoj obradi podataka.
Stoga je potrebno vašoj unučici vrijeme provedeno “surfajući” svesti na što manju mjeru, ako je moguće izbjegavati izloženost malim ekranima. Ako se dogodi da djevojčica nekad ipak gleda neki sadržaj važno je da to radi što kraće vrijeme pod nadzorom odrasle osobe.
Imamo djevojčicu od 10 godina, zove se Ana. Ne želi previše pričati o svojim osjećajima, kaže da je sretna i da je sve u redu ali stalno govori da njenu sestru volimo više nego nju. Mi mislimo da nije tako i ne znamo zašto tolika ljubomora na mlađu sestru. Hvala vam.
U situacijama kada vaša djevojčica izrazi da više volite njenu mlađu sestru bilo bi korisno da pokušate razgovarati s njom. Iako smatrate da ona razmišlja i da se osjeća drugačije od onoga što joj želite pokazati pokušajte razumjeti njene osjećajte, pokušajte razumjeti da ona zaista možda osjeća da je volite manje. Ako je Vaša djevojčica zatvorena i često kaže da je sretna iako je vaš dojam drugačiji tijekom razgovora s njom nemojte odmah odustati ako kaže da je sve u redu, da je sretna, da nema brige. Djeci, a i odraslima, ponekad nije lako pričati o svojim osjećajima i vješti smo u izbjegavanju takvih tema.
Ponekad, ako je velika razlika između braće ili sestara, roditelji više pažnje pridaju najmlađem članu obitelji – presvlačenje, uspavljivanje, dojenje i sl., odnosno briga o malom djetetu zahtjeva puno vremena i emocionalnog kapaciteta roditelja. Starija djeca nerijetko znaju imati osjećaj da su „odjednom manje važna“ čak iako to ne odgovara realitetu. Njihov je doživljaj da se pažnja, ljubav i aktivnosti tijekom zajedničkog vremena dijele. Ukoliko Vaše dijete izgovara takve rečenice ili se ponaša na takav način, najvjerojatnije je da čezne za Vama, da mu nedostajete. Pokušajte ponekad izdvojiti vrijeme u kojem ćete samo sa starijom kćeri provesti jedan dan u nekoj aktivnosti koju sama odabere. Izvedite ju na kolače, u kino ili u dućan i posvetite joj cijeli dan da se ponovo osjeti posebno. Moguće je da joj samo nedostaje vaša pažnja i kvalitetno vrijeme s vama.
Ukoliko sumnjate da je u podlozi njene ljubomore ipak nešto drugo, razgovarajte, provjerite i dajte joj do znanja da nije sama i da ju volite jednako jako i mlađu sestru. Ponekad je potrebno samo malo strpljenja i truda da prođe kritično razdoblje da se razriješi rivalitet između braće i sestara koji kasnije postanu najbolji prijatelji za cijeli život.
Što mislite o kažnjavanju djeteta tjeranjem u “kut”?
Kažnjavanje djece u bilo kojem obliku trebalo bi se izbjegavati. Kaznom djetetu ne šaljemo poruku koje ponašanje se od njega očekuje i koje je poželjno, već mu dajemo do znanja da je nešto pogriješilo i da će snositi jako neugodne posljedice. U trenutku kada dijete napravi nešto što nije smjelo, o tome bi trebalo razgovarati i djetetu jasno dati do znanja što je krivo napravilo i kako treba drugi put postupiti. Umjesto kazne adekvatnije je posegnuti za pohvalom poželjnog ponašanja. Svaki put kada dijete napravi nešto što je u skladu s vašim očekivanjima, kada se pristojno ponaša, kada nešto odradi uspješno – pohvalite ga i dajte mu do znanja da ste ponosni. Dijete će se vašom pohvalom poželjnog ponašanja i ignoriranja nepoželjnog češće početi ponašati na način koji želite. I zaista svako dijete će puno više učiniti da udovolji roditeljima i zato dobije zagrljaj, nagradu, pohvalu, nego što nešto neće učiniti zbog straha od kazne.
Na pitanje odgovara gđa. Višnja Biti, novinarka, te članica “mobilnog tima” ovog projekta:
Postoji li približna dobna granica kada je dijete spremno nositi se s mogućim negativnim komentarima/iskustvima vodeći blog, imajući instagram, facebook profil itd.? Treba li ih od toga “štititi”?
Premda mediji nude pregršt mogućnosti, s druge strane, mogu za djecu i mlade predstavljati svijet bezbrojnih rizika, od prekomjernog korištenja, izloženosti nasilju, neprimjerenim sadržajima. Važno je znati i podsjetiti se da su se dječje aktivnosti i razvoj odnosa preselili i da se odvijaju i održavaju u online svijetu, odnosno da sve što djeca doživljavaju u školi, treningu, školskom i kvartovskom igralištu ili nekim drugim aktivnostima, mogu doživjeti i putem ekrana, pri tome mislimo i na ugodne i neugodne doživljaje. U današnje vrijeme djeca se sve ranije uključuju u društvene mreže, a sudjelovanje u društvenim mrežama samo po sebi ne podrazumijeva ružne komentare i zlostavljanje.
Nerijetko djeca i mladi imaju iskustva da su putem raznih medija izložena omalovažavanju, vrijeđanju, ignoriranju, odbacivanju, socijalnom isključivanju, širenju istinitih ili lažnih neugodnih informacija o pojedincima, njihovim obiteljima i/ili prijateljima i širenju fotografija ili videosnimki snimljenih sa ili bez dozvole žrtve. Iako se zna često u javnom prostoru čuti da je toga sve više otkad koristimo medije, kao stručnjaci znamo da uzrok nasilja nije sama tehnologija već teškoće u odnosima.
Bez obzira na dimenziju virtualnosti ovih ponašanja, posljedice za djecu i mlade su vrlo stvarne, a u situacijama nasilja putem interneta djetetovi osjećaji potpune i kontinuirane izloženosti, svjesnost o anonimnosti osobe iza ekrana povećavaju osjećaj njihove ugroženosti i bespomoćnosti, a time i produbljuju emocionalne posljedice. Kada takvo nešto primjetimo potrebno je reagirati i zaštiti mladu osobu od daljnje izloženosti nasilnim ponašanjima. Djecu je potrebno zaštiti od svakog oblika nasilja.
Svaka društvena mreža sadrži opciju prijave komentara i blokiranja korisnika koji čine nasilje. Ukoliko se djetetu dogodi iznimno teško iskustvo cyberbullyinga, sadržaj je potrebno dokumentirati na bilo koji način i ne brisati ga, a zatim ga prijaviti policiji i svakako potražiti pomoć stručnjaka.
Ne možemo i ne smijemo očekivati da djeca sama rješavaju nasilne situacije nego ih moramo potaknuti da se povjere roditeljima, stručnjacima, nastavnicima ili drugim bliskim osobama o svakom obliku nasilja koje vide ili dožive.
