Blog

SEDAMDESET KORAKA…

Statistički podaci koje je prikupio UNHCR-a govore da je 82, 4 milijuna ljudi diljem svijeta bilo primorano napustiti svoje domove, krajem 2020. godine. Brojni su razlozi zbog kojih su to morali učiniti, rat, politička situacija u državi u kojoj se nalaze, nasilje i brojne povrede ljudskih prava u najširem smislu te riječi. Od sveukupnog broja, 41 % izbjeglica su djeca. U nastavku donosimo literarni rad Gite Špoljarić iz 7. razreda OŠ Eugena Kumičića, koji govori o raširenoj tematici djece izbjeglica.

5.8.2019.

Novi život

Danas me tata probudio rano ujutro. Vidjelo se sunce kako prolazi kroz prozor iznad moje postelje. U snu sam bila otkrivena, kako sam već sada osjetila da me koža pecka od topline. Nisam čula ni strica kako prtlja po svojoj šupi. Tata mi je rekao da se brzo spremim i budem ispred vrata za dvije minute. Odjenula sam kratke hlače i majicu bez rukava, da mi ne bude prevruće. U slučaju da postane hladno, ponijela sam i pletenu vestu. Kosu sam skupila u pletenicu i dotrčala do vrata, kako mi je rečeno.

Stric je već čekao, s naprtnjačom na leđima i vrećicama u rukama. Mama se sporim hodom dovukla do vrata. Trudna je već osam i pol mjeseci te joj svakodnevne aktivnosti poput oblačenja hidžaba i pripremanja objeda za obitelj postaju sve teže. Zato joj puno pomaže striko, jer on sada ne može raditi zbog rata. Mama kaže da je preopasno ići bilo gdje, pogotovo za nju. Tata nas čuva i zna sve što se događa. To je naslijedio od bake, koja je uvijek voljela biti u toku s aktualnim događajima.

Tata je odjenuo mog mlađeg brata i zavezao ga oko sebe, da može nositi maminu prtljagu. Ja sam bila zadužena da pazim na nju. Moram joj pomoći da se uspne uz stepenice i obuje cipele. Nisam stigla ni doručkovati, kako bih inače napravila.

Vani je bilo jako vruće, toliko jako da mi se činilo da pješčane uzvisine u daljini isparavaju. Sada sam morala posebno paziti na svoju voljenu mamu, jer mi je tiho šapnula da joj je mučno od vrućine ispod crnog hidžaba. Prisjetila sam se događaja iz svoga ranog djetinjstva, kada sam mami obećala da neću nikome govoriti kako ona ne voli nositi hidžab. Čak ni tati, ni stricu. Toga obećanja sam se pridržala i danas.

Užurbano smo hodali dok nismo ugledali prvi autobus. Žurili smo se ući, ali je bilo previše ljudi i svi su se gurali, pa smo rekli mami da odglumi trudove kako bi nas propustili. Smjestili smo se na tri sjedala, a ja sam striki sjedila u krilu. Vozili smo se po udubljenim stazama, a kada smo došli na cestu, bila je puna blata i šljunka, s čestim rupama. Kako sam se jutros prerano morala ustati i autobus se ljuljao, ubrzo sam usnula u stričevom zagrljaju. Tako je započelo poglavlje našeg novog života.

Isti dan kasno navečer

Vozimo se već dugo. Krenuli smo kada je sunce počelo grijati, a sada je je već hladnjikavo. Oko struka sam imala zavezanu vestu, pa sam se obložila njom, poput deke. Striko je već nekoliko puta zaspao, ponekad po dvadeset minuta, a ponekad po pet. Tata je pokušavao uspavati mog mlađeg brata. Mamu je umorila vrućina, ali ju je budnom držao mjehur. Putem smo stali na toalet samo jednom, ali većina ljudi u autobusu nije stigla ni doći do njega, jer nas je vozač stalno požurivao. Njegova je odgovornost, kao vozača, bila da nas sve zadrži na sigurnom i da nas što prije dovede do granice – ili barem blizu nje.

Osjetim da me opet hvata umor, a slijedećih nekoliko dana vjerojatno nećemo moći ni usnuti.

Noć prvog dana

Naglo sam se probudila. Nije me probudio loš san. Moji snovi u posljednje vrijeme su samo o budućem domu i da ću uskoro dobiti brata ili sestru. Probudila me vika vozača, koji je ponavljao riječi – „Izađite van! Svi van!“ Svi su se uspaničili i ubrzo su bili evakuirani iz autobusa. Prvo su izašla najmanja djeca, pa onda malo veća, zatim trudnice i starije osobe, a onda svi ostali. Mene su evakuirali odmah nakon brata, a zatim mamu pa onda strica i tatu.

Kada smo svi izašli van na sigurno, u gotovo potpunu tamu, vidjeli smo stravičan prizor kojega smo bili dio, osvijetljen mjesečinom. Autobus koji nam je do sada bio jedina veza s novim životom, zapeo je na rubu litice. Držala su ga samo tri velika kamena. Već je bio nagnut prema litici, na strani na kojoj smo sjedili striko i ja. Čula sam u masi ljudi da je vozač zaspao za volanom. Vučnu službu nismo mogli zvati, čak ni oni koji imaju telefone, da nas ne vidi policija ili netko sa granice, pa da nas vrate kući. Nismo imali drugog izbora nego nastaviti pješačiti.

26.8.2019.

Život između života i smrti

Sviće dan. Novi dan. Dan koji obilježava naš novi početak, naš novi život.

Spavali smo u šatoru kojega je stric načinio u svojoj šupi. Što bismo mi bez njega? Pomaže mami, brine se za mene, kuha najbolja jela, zna sve načiniti golim rukama, pažljiv je i brižan. Ponekad razmišljam kako bih voljela da je moj tata poput strike.

Nastavljamo hodati. Već mi koža žari, a naše je putovanje tek započelo. Pokušat ću opet pronaći nešto što me veseli. Nekakvu igru koja nema cilja, kraja, ni početka. Ta me pravila podsjećaju na rat. Koliko će ovo dugo trajati? Hoću li više ikada vidjeti svoj dom u kojemu sam rođena i odrasla, svoju sobu, u kojoj imam malo ogledalce koje mi je dala baka i svoj prozor, kroz koji svaki dan gledam?

27.8.2019.

Za deset dana

Probdjela sam još jednu noć. Nisam ni minute usnula. Prisjetila sam se one igre – bez cilja, kraja i početka. Provela sam jedno vrijeme pokušavajući se sjetiti nečega čemu se radujem, nečega što me veseli. Međutim, osim razmišljanja o imenima za svog brata ili sestru, razmišljala sam samo o ratu i o tome gdje ćemo biti za deset dana. Nisam znala. Nisam mogla ni predvidjeti. Hoćemo li morati kampirati ispred granice ili ćemo moći bezbrižno hodati ulicom, igrati se vani i spavati u postelji?

Isti dan predvečer

Hodamo već cijeli dan. Vruće nam je, znojimo se, svi smo žedni, a preostale su nam još samo tri litre vode. Posljednjih nekoliko sati moramo posebno pripaziti na štednju vode, sve dok ne dođemo do sljedećeg mjesta na kojemu možemo ponovno napuniti svoje boce. Danas smo vidjeli jednu obitelj iz našeg autobusa, kojima je boca slučajno ispala iz ruke i prolila se. Nisu je mogli vratiti. Bili su shrvani jer su imali još vrlo dugačak put pred sobom, a nije im preostala niti kap pitke vode. Stric i ja smo došli do njih i ponudili im nekoliko gutljaja naše vode.  Njihova je majka kleknula na koljena i počela se moliti za nas, plačući od sreće. Stric joj se blago osmjehnuo, a ja sam u njegovim očima vidjela suze kako se nakupljaju dok ih obasjava zalazak sunca.

Svaki ovakav stričev čin je razlog zboj kojega ga toliko volim.

28.8.2019.

Bliži se dan

Danas smo više sjedili nego hodali. Umorili smo se zadnja dva dana te je svima nama, a pogotovo majci bilo teško. Trbuh joj je veličine lubenice i sve češće moramo sjesti da se odmori. Stalno mora na toalet i treba više vode i hrane nego inače.

Na dvije smo litre vode, pa sada svatko ima po jedan gutljaj. Što manje vode i hrane imamo, to sporije hodamo. Ponekad mi se čini da nikada nećemo doći do granice.

29.8.2019.

Čovjek od zanata

Jutros sam se ustala kasnije nego inače. Prespavala sam svoju prvu noć u stričevom šatoru. S mamom, tatom, strikom i bratom. Jesu li mi dali nekakve tablete za spavanje?

Danas sam puno sretnija. Možda sam se navikla na nomadski život pa se veselim svakom gutljaju vode, svakom zagrizu kruha.

Još su svi ljudi iz našega autobusa s nama. Držimo se zajedno i idemo istim putem. Zasada. Tata je donio odluku gdje mi idemo, bez puno dogovaranja. Stric počinje razmišljati o poslu. On je vrijedan, radni čovjek i obožavao je svoj posao. Radio je u uredu. Ne znam točno što, ali je uvijek dolazio kući u odijelu, s aktovkom i fasciklima u rukama. Stric je također vrlo dobar matematičar. Uvijek mi pomaže s domaćom zadaćom iz matematike.

Moj stric nije vješt samo s razlomcima i jednadžbama, nego i čekićima i čavlima. Kada je slobodan, najviše voli raditi u svojoj šupi. Skuplja alate i zna izraditi mnogo korisnih stvari. Napravio nam je kuhinjski stol, okvir za moj krevet i stol za presvlačenje bebe.

Isti dan kasno navečer

Malena hrabra ratnica

Već je sunce otišlo na spavanje, pa smo tako i mi. Stalno drijemam, a tata i striko hrču. Brat se isto umorio, pa je zaspao za dvadesetak minuta.

Taman kada su mi svi zvukovi postali tiši, svi se mišići opustili i kapci zalijepili, čula sam da se mama naglo probudila. Opet ju boli trbuh. Bila sam toliko umorna da sam se okrenula na drugu stranu i vratila se u zemlju snova. Nakon dvije minute ispustila je zvuk kao da je netko probada nožem. Naglo sam se ustala, kao i stric i tata, a brat je počeo plakati. Nakon samo dvije minute ju je ponovno toliko stezalo u trbuhu da se uspravila i počela ubrzano disati i stenjati. Bilo me strah te sam pogledala striku i pitala ga što je s mamom. „Vrijeme je!“, rekao je uzbuđeno i pomalo nervozno. Tek mi se tada sve povezalo u glavi. Mama će roditi! Rekli su mi da ostanem s njom u šatoru, dok su striko i tata trčali okolo tražeći nekoga da nam pomogne. Za nekoliko minuta su dotrčali do šatora s muškarcem koji je bio doktor, a žena mu je medicinska sestra. Rekli su meni, tati i stricu da izađemo iz šatora. Bila sam pomalo uvrijeđena. Pa ipak je to moja majka, za koju se brinem cijelo ovo putovanje, cijeli život prije nego što se kod nas uselio striko. Nisam ih poslušala te sam se hrabro vratila u šator da držim majku za ruku. Doktor je govorio mami da diše i da se smiri.

Gotovo sat vremena kasnije imali smo novog člana obitelji. Večeras se rodila zdrava djevojčica, koju će svi koji su bili s nama pamtiti kao „Malenu hrabru ratnicu“, jer je rođena u doba najgoreg rata, daleko od svojeg doma.

30.8.2019.

Zemlja snova

Još nam je doktor sinoć rekao, da majka mora mirovati barem jedan dan. Koliko se sinoć samo napatila… Znam koliko je meni bilo teško gledati ju što se muči i što ju boli, a ne mogu ni zamisliti kako je njoj. Pustili smo ju striko i ja da spava cijelu noć, pa smo se on i ja brinuli o bebi. Nije bilo tako teško – kada je bila nemirna, stric bi ju samo pomilovao prstom od čela, pa preko nosića do brade, od vrata prema obrazima i zaspala bi. Dopustio mi je da ju pridržim, ali kako ja ne znam s djecom, počela se buditi pa ju je striko uzeo u svoje naručje. Kada je počela duboko disati, položili smo je pokraj majke, umotanu u njezin crni hidžab. Tako smo i stric i ja utonoli u san, u zemlju snova.

Iako majka mora mirovati, mi moramo nastaviti hodati.

31.8.2019.

Svjetlo na kraju tunela

Danas je prvi dan našeg putovanja s prinovom u obitelji. Potrebno joj je mnogo majčina mlijeka, pa stanemo svakih dva sata da joj majka da jesti.

Tata nam daje prognozu da ćemo već sutra do zalaska sunca doći do granice. Čula sam i one preostale ljude iz našeg autobusa da kažu da je kraj blizu. Već nas je duplo manje od kada se dogodila nesreća. Svi su se razgranali na različite strane. Umorni smo i malo nam je energije preostalo, kao i vode i hrane. I vozač autobusa je još s nama. On ide još dalje nego mi.

Stric i ja se družimo cijeli dan. Igramo igre, razgovaramo o raznim temama koje nas zanimaju. Danas smo se dogovorili da ćemo, gdje god bili u ovo doba za točno dvadeset i pet dana, zajedno izgraditi novu šupu. Tamo će me naučiti kako se režu daske, čekićem zabijaju čavli i još mnogo toga.

Nisam se oprala sapunom i vodom već šest dana. Voljela bih i da mogu oprati zube, odjenuti čistu odjeću i spavati u čistoj postelji. Ne mogu. Valjda svatko mora proći ovo, da nauči više cijeniti svaki gutljaj topla mlijeka, svaku voćku koju jede. Baš onako kako me majka učila dok sam bila mala, da budem zahvalna što sam čista, zdrava i puna želuca, da trebam voljeti svoju obitelj kao svoje najveće prirodno blago.

1.9.2019.

Granica

Danas smo se ustali rano, umorni, ali sretni što ćemo danas doći do granice. Preostao nam je još vrlo mali dio puta, ali smo se rano ustali jer znamo da moramo stati svaka dva do tri sata da mama nahrani bebu i da se odmorimo. Jutros nas ništa nije sprečavalo da budemo veseli – imamo još dovoljno vode i hrane za ostatak puta i prošlu smo noć svi prespavali – stric je bebu uspavljivao samo deset minuta prije negoli smo svi usnuli.

Krećemo žurno i brzim hodom da što prije stignemo dok imamo energije.

Tek sada mislim, kako ćemo mi prijeći granicu? Ne smije nas vidjeti carina ni policajci koji čuvaju stražu pred ogradama. Rekao nam je otac jutros da ćemo morati pretrčati preko njive što brže i što tiše, do prvog velikog grma. Zatim pužemo kroz travu – prvo tata, onda stric, majka s djecom i ja. Inzistirala sam da se promijeni raspored. Silno želim biti pored strica, a da otac ide prvi s djecom i majkom. Tata nije htio raditi kompromise, ali ga je stric na kraju uvjerio da bi bilo najbolje da on ide zadnji.  Prvi će ići otac, zatim majka s djecom, ja, pa stric. Ne smijemo biti zajedno, da nas ne vide. Pomirila sam se s time da ću u jednom trenutku sama morati trčati i provlačiti se kroz suhu travu. Ako budem preglasna, mogu me čuti i ostaviti ispred granice. Bilo koga mogu ostaviti ako ga čuju ili vide.

Jako me strah.

Veseli me samo pomisao na to da ćemo za nekoliko dana tražiti kuću, a za nekoliko mjeseci ponovno spavati u čistoj postelji, zajedno objedovati za stolom i što ću gledati kroz neki mali prozor, ako ga budem imala. Veseli me što ću u suton 24.9. graditi novu šupu sa strikom, gdje ćemo skupljati nove alate, izrađivati razne stvari i družiti se poslije škole.

Isti dan predvečer

Visoki grm

Prilazimo visokoj travi. Tata nas je okupio prije negoli smo došli, da nam kaže nekoliko stvari. Prvo nam je rekao da moramo ostati fokusirani na to što radimo, a onda je rekao da će svatko morati sam pretrčati polje do prvog visokog grma. Pogledala sam u daljinu prema polju i procijenila da moram pretrčati otprilike stotinu metara do grma. Pripremila sam se za ovo. Znala sam da će morati biti ovako i da će svatko morati ići sam, ali me svejedno bilo jako strah. Kada je otac rekao da krenemo do početka, stric mi je dotaknuo rame i privukao sebi u zagrljaj.

„Volim te“, rekao je dok me čvrsto stisnuo uz sebe. Otac nas je šapćući požurivao, govoreći nam da se čuvamo stražara kako nas ne bi vidio.

Prvi je išao on. Pogledao je prema ljudima na granici i krenuo se šuljati. Zatim je potrčao s torbama koje je imao na sebi. Uspješno je došao do grma i dao majci znak da krene.

Ona je na sebe u hidžabu zavezala bebu i pod ruku uzela mog mlađeg brata. Pomolila se u sebi i držeći bratu i sestri usta, brzo pretrčala više od pola svoga puta. Stala je i čvršće uhvatila djecu. Puzala je do grma i sklonila brata kod tate, držeći mu usta da ne viče.

Sada je red došao na mene. Prije kretanja sam pogledala strica u oči i pomilovala ga po ruci. Morala sam ga pustiti i krenuti. Nisam trčala, već brzo hodala, sagnuta u travi.

Otac je pogledao stražu, pogledao strica i dao mu znak da krene. Stric je počeo trčati dok stražari nisu gledali. Bila mu je to jedina šansa da dođe do grma.

Već sam dodirnula oštre grane osušenog grma, kada sam iza sebe čula glasan zvuk od kojega smo se svi zatresli. Bio je to pucanj iz pištolja, pa smo se brzo osvrnuli oko sebe, gledajući jesu li svi u redu. Otac nam je instinktivno, u tom trenutku pritisnuo glave na zemlju i svom se težinom bacio na nas kako bi nas zaštitio. Osjetila sam sitni kamenčić koji mi se utisnuo u obraz dok sam ležala u travi. Beba je bila nemirna pa ju je otac morao čvrsto stisnuti. Kako joj je glava bila okrenuta prema meni, vidjela sam koliko joj je lice bilo crveno od pritiska, a očevi su prsti na vrhovima pobijelili od stiska. Nedaleko od nas, čula sam glasove stražara koji su trčeći vikali – „Izbjeglica, izbjeglica!“ Čula sam još jedan pucanj nakon kojega je uslijedio još jedan. Tada je sve utihnulo.

Striko nije bio kraj mene.

Nedostajalo mu je sedamdeset koraka da dođe do nas. Ti su ga koraci koštali života.

Pohitali smo do ceste koja nam je bila blizu, dok su stražari dotrčali do mjesta gdje je striko ostao u travi. Činilo se da nas nisu nas vidjeli.

Sumanuto smo trčali dok nismo došli do ceste. Automobili su brzo prolazili pa je otac skočio na cestu pred jedan crveni auto i raširio pred njim ruke i noge. Automobil se naglo zaustavio, a otac je na haubu svom snagom zakucao ruke. Posegnuo je u džep i izvukao svežanj novca. U samo dvije sekunde vozaču se u očima mogla iščitati unutarnja borba; stati na gas ili uzeti novac i pustiti nas u automobil. Nikada neću saznati što je presudilo; želja za novcem ili neko sjećanje iz prošlosti, ali u tome je trenutku otvorio vrata automobila. Mi smo brzo uskočili, ali morali smo se sagnuti dolje da nas ne vide i ne pucaju na nas. Otac je molećivo pogledao vozača i rekao mu da vozi brže.

Nisam mogla doći sebi. Bila sam toliko potresena da sam samo šutjela. Nisam od šoka mogla ni zaplakati. Morala sam se u autu sklupčati u donji lijevi kut, gotovo ispod vozačeva sjedala.

Prisjetila sam se djetinjstva – kada sam bila vrlo mala, stric nas je često posjećivao. Nije ga otac baš volio, ali striki nije smetalo. Došao je uvijek vidjeti mene, još prije negoli se rodio brat. Recitirao mi je jednu uspavanku skoro svako veče kada je došao u posjet. Još je se uvijek sjećam, išla je ovako:

Nikada ne daj

Da netko tobom vlada

Da ti kaže što da radiš

Gdje i kada.

Život je težak

A ti si poput pera

Pera kojeg vjetar nosi

Ali mu ne daj da ti prkosi.

Idi kamo god želiš, jer te nitko ne može spriječiti.

Nikada nećemo moći zajedno graditi šupu. Skupljati alate, družiti se svaki dan. Suton 24.9. se čini vrlo daleko, pogotovo sada, kada strike nema. Tko će mi pomoći sa zadaćom iz matematike, učiti me razlomke i jednadžbe, s kime ću ja udarati na cesti nogometnu loptu i igrati se?

Zatvorila sam oči.

U mislima sam bila kod kuće. Osjećam se kao dječak iz moje lektire – Pale sam na svijetu. Kao da sam potpuno sama, u svojoj sobi i da gledam van kroz svoj mali drveni prozor.

Vidim vani samo jutarnje sunce i stričevu šupu, srušenu. Čini se kao da je i do nje sedamdeset koraka.

Autorica literarnog rada je Gita Špoljarić (7. razred OŠ Eugen Kumičić), a mentorica Marijana Toplak.

Rad je nastao kao lektirni zadatak- prijenos suosjećanja nakon čitanja djela Mali ratni dnevnik (Moj tata spava s anđelima) Stjepana Tomaša s aktualizacijom današnjih razloga zbog kojih ljudi napuštaju svoje domove uz uputu učenicima da istraže situaciju u Siriji i zatim zamisle da se to njima događa, a u izmišljenom dnevniku opišu jedan svoj dan.
Prijenos suosjećanja djeci nije težak – zašto je to ponekad toliko teško odraslima?