U srijedu, 20. lipnja 2012. godine nakon kratke i teške bolesti napustila nas je Edita Bošković, dugogodišnja tajnica Društva Naša djeca Maksimir i suradnica Saveza društava Naša djeca Hrvatske. Tužna vijest da je preminula naša Editica, kako smo je znali od milja zvati, sve nas je ostavila u šoku i tuzi. Od prvih naznaka bolesti do oproštaja s Editom, prošlo je manje od mjesec dana.
Gospođa Edita Bošković je preko četrdeset godina svojeg radnog i profesionalnog, a poslije toga, i umirovljeničkog života, posvetila volonterskom radu s djecom, ne samo u svojem zelenom Maksimiru, gdje je živjela, već i na širem području grada Zagreba.
Svojom upornošću, marljivošću, a najviše nesvakidašnjom i djetinjom životnom radošću i ljubavlju prema djeci Edita je oko sebe i Društva Naša djeca Maksimir okupljala veliki broj učitelja i nastavnika iz svih maksimirskih osnovnih škola, stručne suradnike gradskih ustanova, organizacija, centara za kulturu, kulturnih i sportskih djelatnika, kao i volontera, šireći rad matičnog Društva Naša djeca Maksimir na nekoliko lokacija: Kozjak, Vidovec, Remete.
Stoga ne čudi što „tetu Editu“, kako su je djeca zvala, pamte generacije i generacije djece iz Maksmira. Kod tete Edite i u Društvu Naša djeca uvijek je bilo zabave, igre, smijeha, ludorija, kupanja, izleta, ljetovanja, priredaba, humanitarnih akcija, posjeta kazalištima, bolnicama, ali i neformalnog učenja. I za djecu uvijek važnoga pregršt poklončića i slatkiša jer je Edita dobro znala „kaj deca vole.“ Sve je to Edita nesebično „isfektala“, kako bi sama rekla, za svoju djecu. Često je s ponosom isticala klince koji su prošli kroz Društvo Naša djeca Maksmir, a od koji su neki danas dogradonačelnici, javne osobe, glazbenici, novinari ili poznati i ugledni stručnjaci. Slobodno se za nju može reći da je bila dobri duh svojeg Društva Naša djeca Maksmir jednog od najstarijeg i do danas najaktivnijeg Društva Naša djeca na području grada Zagreba.
Edita je od početka rada u Društvu Naša djeca bila aktivna članica Skupštine Saveza društava Naša djeca Hrvatske, duboko vežući se uz ljude i aktivnosti Saveza. Ona je bila naša dugogodišnja suradnica, ali i više od toga – naša prijateljica. Na nju se moglo uvijek osloniti, a svaki povjereni zadatak, izvršila bi odmah. Kod Edite nije bilo vremena za čekanje. Uvijek u pokretu, voljela je ljude i druženja, a svojom neposrednošću, iskrenošću i osebujnošću, stekla je veliki broj prijatelja i suradnika iz članova Društava Naša djeca diljem Hrvatske. Nastojala je ne propustiti niti jedno zajedničko DND-ovsko okupljanje, a kada bi se i započeo razgovor o nečemu izvan Društva Naša djeca, opet bi s Editom završavali na razgovoru o DND-u.
Edita se je radu s djecom i Društvu Naša djeca davala trajno i nesebično. Ali kako to biva u životu, koliko daješ, toliko i primaš, u tom radu s djecom, pronalazila bih utjehu i snagu i u najtežim trenucima u životu. Čak i kad ju je bolest zadnjih dana već vidno iscrpila i slomila i tada joj je na pameti bila misao i rečenica:„Kaj bu bilo s Društvom Naša djeca?“
Editu je trebalo upoznati i zavoljeti, osebujna i uvijek svoja, a kada biste pronašli put do njezina srca, iz njega više ne biste izlazili.
Draga naša Edita, iako duboko potreseni tvojom smrću, ostaju nam sjećanja i misli na tebe. Nedostajat ćeš nam na svim našim budućim Ljetnim školama, smotrama dječjeg stvaralaštva, zajedničkim okupljanjima, u uredu Stručne službe. Zahvalni smo što smo te imali među sobom. Ostat ćeš na ponos svojem Društvu Naša djeca i cijelom Savezu društava Naša djeca Hrvatske, a najviše djeci Maksimira i grada Zagreba.
Zbogom naše Srčeko. Zbogom naša draga Edita.
(Tvoji prijatelji i suradnici iz Saveza društava Naša djeca Hrvatske i Društava Naša djeca iz cijele Hrvatske)
