Prije nego što ćemo s Vama podijeliti intervju sa ovim iznimnim čovjekom, istinskim aktivistom, filantropom i mentorom od kojeg smo svi toliko naučili i još uvijek učimo svaki dan; želimo samo naglasiti koliko smo zahvalne na prilici što možemo učiti od prof. dr. sc. Josipa Grgurića i što je dio Saveza društava “Naša djeca” Hrvatske od samih početaka. Tekst je preuzet sa stranica Unicefa, koji ove godine obilježava 75 godina, a mi im ovim putem čestitamo!
Obilježavanje 75. rođendana UNICEF-a željeli smo obilježiti razgovorom s jednim posebnim čovjekom – prof. dr. sc. Josipom Grgurićem. Naš profesor Grgurić kako ga svi zovemo, povezan je s UNICEF-om od djetinjstva do danas. Rođen je u Skradu u Gorskom Kotaru u velikoj obitelji koja je imala šestero djece.
„Otac je bio elektromonter, a majka domaćica koja je brinula o svemu. Živjeli smo skromno, ali uz mnogo međusobne brižnosti i podrške“, podijelio je s nama profesor Grgurić uspomene iz djetinjstva i dodao da još iz tog razdoblja ima i prve uspomene vezane za UNICEF:
„S UNICEF-om sam se prvi put sreo odmah poslije Drugoga svjetskog rata, kada sam i sam bio korisnikom njihovih raznih oblika pomoći. Kao i mnoge obitelji tada, dobivali smo UNICEF-ove pakete, tada prvenstveno u hrani. Dobro se sjećam izrazito žutog sira, ali i nečeg posebnog. Prve čokolade koju sam kušao.“
U Skradu je profesor završio osnovnu školu, a na poziv brata koji je već bio završio fakultet te bio zaposlen i imao svoju obitelj, došao je k njima u Zagreb.
„U Zagrebu je naravno za mene sve bilo novo i drugačije. Brat mi je svojim primjerom pokazao da trebam mnogo učiti, biti vrijedan, jer je srednju školu i fakultet završio uz rad. Nisu tu bili potrebni posebni razgovori, učio sam o životu gledajući njega. Njegova uloga u mom životnom putu je iznimno važna, kao i mojih roditelja i naravno moje supruge i kćeri koje su mi uvijek bile podrška. Roditelji su mi usadili nešto što smatram iznimno važnim, a to su moralne i etičke vrijednosti koje su me vodile kroz život i vjerojatno se upravo zato bavim socijalnom tematikom kroz čitav svoj radni vijek. Najvažnije što čovjek treba imati u sebi je poštovanje prema drugima i želja za stvaranjem. Od stvaranja obitelji, do stvaranja na dobrobit zajednice i to se trudim prenositi i na svoje unuke“, kazao nam je profesor.
U gimnaziji u Križanićevoj koju je pohađao bio je najbolji učenik generacije, a nakon toga odlučio se za Medicinski fakultet u Zagrebu, a nakon što ga je uspješno završio, zapitao se kaže nam, što sada.
„Bila je to 1964. godina i međunarodna suradnja bila je jako aktivna. Ukazala mi se prilika da idem raditi u Alžir. Ja sam se odlučio na taj korak koji se meni, koji sam tek u 21. godini prvi puta bio u inozemstvu, u Trstu, činio, a bio je zaista velik. Javio sam se na taj natječaj, izabrali su me i otišao sam u Alžir. Tamo je bilo mnogo nezaposlenih, bila je teška situacija. Moje mjesto rada bilo je na rubu pustinje Sahara. Tamo su aktualne bile radne akcije u kojima se željelo gradove opskrbiti vodom, a ja sam bio koordinator zdravstvene zaštite u kampovima. Bavio sam se liječenjem djece i različitim zdravstvenim problemima tamošnjeg stanovništva. U Alžiru sam bio devet mjeseci i vrijeme provedeno tamo poguralo me u smjeru pedijatrije te preventivne i socijalne dimenzije zdravstvene skrbi“, prisjetio se profesor Grgurić.
Po povratku u Zagreb zbog obveze služenja vojnog roka, zaposlio se u dječjoj bolnici u Klaićevoj. No privlačilo ga je vidjeti kako zdravstvena skrb o djeci izgleda u inozemstvu pa se prijavio na natječaj koji je raspisala Vlada Francuske Republike. Iako je natječaj bio namijenjen za neke druge profesije, kako u to vrijeme nije bilo mnogo ljudi koji su se služili francuskim, a profesor Grgurić je francuski učio u gimnaziji i zatim usavršio znanje u Alžiru, uspio je dobiti stipendiju i otići u Pariz na daljnje školovanje u L’Hôpital Des Enfants-Malades, prvu dječju bolnicu na svijetu koja je osnovana davne 1802. godine, u vrijeme Napoleona. Riječ je o iznimno prestižnoj ustanovi koja je već u to vrijeme osim po vrhunskim stručnjacima, bila poznata i po humanom pristupu djeci koja su se tamo liječila i politici otvorenih vrata za roditelje. Profesor Grgurić je tako specijalizirao pedijatriju u Zagrebu i Parizu koji mu je i danas u lijepom sjećanju.
„Pariz, u kojem sam bio devet mjeseci, me opčinio. To je predivan grad, no moja stipendija bila je dovoljna samo za osnovno i zato sam se uključio u neke stručne projekte u kojima sam rado sudjelovao i učio i iz samih projekata i od vrhunskih liječnika mentora. Po povratku u Hrvatsku uvidio sam tu veliku razliku koja je bila zaista nehumana i prema djeci i prema njihovim roditeljima. Posjete su tada bila dva puta na tjedan po sat vremena za razliku od Pariza gdje su se već otvarale i škole u bolnici. To me potaknulo da se nastavim educirati u tom smjeru i potaknem promjene i kod nas na dobrobit djece. I danas se bavim tim temama kroz projekt „Za osmijeh djeteta u bolnici“ koji provode Savez DND, Hrvatsko društvo za preventivnu i socijalnu pedijatriju, Pedijatrijsko društvo Hrvatske udruge medicinskih sestara i Hrvatski liječnički zbor. Boravak u bolnici za djecu je teško iskustvo koje prekida njihovu svakodnevicu, oko njih je mnogo nepoznatih ljudi, osjete i zabrinutost roditelja. Stoga je iznimno važno kako s djecom komunicira zdravstveno osoblje, ali i cjelokupna atmosfera na dječjim odjelima i u dječjim bolnicama. Zanimljivo je da su neke studije čak pokazale da se kod djece koja se liječe u bolnicama može potaknuti pozitivne promjene u imunitetu posvećivanjem više pažnje. Mi sada imamo vrtiće i škole u bolnici, no boravak roditelja u bolnici uz dijete i dalje je često velika bitka i postoji određeno neslaganje djela zdravstvenih djelatnika. Tu je i novi pravilnik koji donosi poboljšanja, no neke stvari su ostale takve da se roditelji i dalje u određenim situacijama moraju boriti da ostanu uz dijete. Važno je da se svi vodimo najboljim interesom djeteta. Kažu mnogi, dijete se na sve nauči. Nauči se, istina, ali nikada ne zaboravi“, kaže profesor Grgurić.
U Zavodu za majku i dijete u Zagrebu koji je UNICEF pomogao osnovati, danas Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj radio je prvo kao šef odjela za dječju gastroenterologiju i prehranu, što ostaje njegova znanstvena domena do danas. Posebno se bavio recidivnim abdominalnim bolovima u djece, prevencijom avitaminoze, prekomjernom težinom u djece i zdravstvenim dobrobitima majčinog mlijeka. Cijelu Europu i dobar dio svijeta obišao je profesor Grgurić radi usavršavanja. Pritom se uključio i u strukovna udruženja koja su se zalagala za promjene nabolje. Život je, dodaje profesor, stalno učenje, jer nikada ne možemo znati kada će nam nešto biti potrebno i upravo cjeloživotno učenje, smatra, čovjeka posebno obogaćuje.
„Uključio sam se u Asocijaciju nastavnika pedijatrije Europe. U Parizu je nakon Drugog svjetskog rata osnovan Centar za socijalnu pedijatriju. Mnogo pedijatara išlo je tamo na edukacije pa tako i naših iz Hrvatske, mnogi uz podršku UNICEF-a. Tu se isticao holistički pristup djetetu. Pojavio se pokret vraćanja prirodi, predvodili su ga Francuzi i Skandinavci koji su isticali dojenje i majčino mlijeko kao iznimno važno za rast i razvoj djeteta. U Parizu sam išao na večernje tečajeve socijalne pedijatrije. Uključivanje u te neke nove organizacije i pokrete, donosilo je neke humane vrijednosti u struku, viziju koja je bila na dobrobit djece i to mi je bilo važno. Vratio sam se u Hrvatsku i tu sam negdje shvatio što je dobar liječnik za djecu. To je liječnik koji ima neke ljudske pretpostavke, empatiju prema djetetu, razumijevanje sredine u kojoj dijete odrasta, važno je raditi na sebi, razvijati svoje znanje i stručnost. Negdje sam pročitao da je dobar liječnik onaj koji je i dobar čovjek. Vjerujem da je to točno i važno, posebno kad je riječ o najmlađima“, dodaje profesor Grgurić s kojim smo mnogo razgovarali o povijesti djelovanja UNICEF-a u našim krajevima koja je iznimno zanimljiva.
UNICEF je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata ovdje provodio brojne programe i poticao i pomagao izgradnju sustava obrazovanja, socijale i zdravstva. Jedan od najvećih prioriteta UNICEF-a bila je zaštita majki i djece kroz program „Majka i dijete“ jer je smrtnost dojenčadi bila iznimno visoka u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. U Hrvatskoj je 1950. umiralo 118 djece na 1000 rođenih, a u nekim krajevima bivše države, poput Vojvodine i Kosova situacija je bila još gora, dok je u Sloveniji situacija bila mnogo bolja. Uz veliki angažman UNICEF-a i suradnju s nadležnim institucijama broj umrle dojenčadi u dva desetljeća smanjen je u Hrvatskoj na 36,6 na 1000 rođenih te su nastavljena ulaganja u dalje poboljšanje kvalitete zdravstvene skrbi.
Posla je bilo mnogo. Na inicijativu UNICEF-a izgrađeni su i opremljeni pokazno-odgojni centri s ciljem zdravstvene zaštite majki i djece. Prvi takav centar u Zagrebu je otvoren 1956. godine, a u razdoblju od 1953.-1960. UNICEF je opremu, lijekove i edukaciju osoblja u inozemstvu osigurao za 36 dispanzera za djecu i žene, 37 laboratorija, 42 školska dispanzera, 22 stacionarne školske ambulante, 11 demonstracijskih mliječnih kuhinja, 101 savjetovalište za žene i djecu i 19 laboratorija za školsku ambulantu. U razdoblju od 1963. do 1970. opremu su dobile pokretne stomatološke ambulante i intermedijarni centri diljem Hrvatske – u Bjelovaru, Čakovcu, Splitu, Karlovcu, Rijeci, Kninu, Zadru, Virovitici, Puli, Slavonskom Brodu, Osijeku, Našicama i u Dubrovniku.
UNICEF je pomogao i podizanje zdravstvene skrbi za prijevremeno rođene djece i edukaciju zdravstvenog osoblja, a kako je u to vrijeme bio velik nedostatak zdravstvenog osoblja, UNICEF je potaknuo osiguravanje kvalitetnije naobrazbe te opremio škole za medicinske sestre i primalje. Mnogi ne znaju da je Centar za majke i djecu (danas dječja bolnica u Klaićevoj) u Zagrebu otvoren uz veliku podršku UNICEF-a, baš kao i nekad svjetski poznat Imunološki zavod.
„Hrvatska je tada imala kapacitet za proizvodnju svjetski poznatih cjepiva. Primjerice cjepivo protiv ospica sa sojem Edmonston-Zagreb razvili su stručnjaci Imunološkog, a zahvaljujući suradnji s UNICEF-om stotine milijuna doza tog cjepiva osigurana su za djecu iz tridesetak zemalja svijeta. Milijuni života spašeni su zahvaljujući radu domaćih stručnjaka. Danas živimo u vrijeme kada mnogi zanemaruju opasnost zaraznih bolesti koje su nestale zahvaljujući cijepljenju“, kaže profesor Grgurić.
UNICEF je pomogao i otvaranje brojnih mljekara diljem Hrvatske kako bi se djeci u školama besplatno mogao osigurati mliječni obrok. U podršku UNICEF-a iskorijenjene su bolesti za koje danas većina i ne zna da ih je bilo u našim krajevima, primjerice malariju u neretvanskom kraju, brucelozu u Istri, zatim trahom, bolest oka na području Međimurja, Zagorja i Posavine, tuberkulozu, gljivična oboljenja vlasišta kod djece te masovno suzbijanje karijesa jer je oko 70 posto djece imalo karijes.
Pitamo profesora za neke uspomene iz Klaićeve, neko dijete, obitelj koja mu je posebno ostala u sjećanju.
„Puno je priča, puno djece, njihovih obitelji. U to je vrijeme umiralo mnogo više djece. Kada vidite da vam neko dijete odlazi… uvijek se čovjek zapita, jesmo li mogli više, bolje… Bilo je i teških i sretnih trenutaka. Možda mi je posebno u sjećanju priča o dječaku koji mi je došao s majkom. Dijete je dobilo težak infekt i zaista je bilo pitanje hoće li preživjeti. Svako jutro bi dolazila nakon vizite, praktički vidjeti je li njezino voljeno dijete još živo. Rekao sam joj da ću dati sve od sebe. Nismo još imali dijagnozu, a dijete je kopnjelo. Čitao sam, tražio informacije, bilo je to drugo vrijeme, nije bilo interneta niti mogućnosti brze komunikacije kao danas. Pronašao sam informaciju da su napravili posebnu hranu u Švicarskoj, semielementarnu hranu. Uspio sam uspostaviti kontakt u Švicarskoj i pitao bi li nam mogli donirati barem za početak nekoliko kutija da vidimo hoće li biti promjene nabolje. Bilo je to uoči Božića. Hrana je stigla i dječaku je do Nove Godine bilo sve bolje opće stanje. Rekao sam supruzi da nećemo moći na zimovanje, nisam mogao otići. Kad smo potrošili kutije koje smo dobili, dječakov otac je otišao po još. Onda je doživio probleme na granici, nisu ga puštali u zemlju, htjeli su ga prijaviti za krijumčarenje. Onda sam pisao carini i objašnjavao o čemu je riječ. Uspjeli smo doći do dodatnih kutija i riješiti da možemo doći do te hrane, ali je problem bio što zdravstveno to nije pokrivalo, a ta je hrana bila skupa. Dječakov tata je radio u ZET-u i oni su se organizirali i prikupili novac. Naslovi novina pisali su da je u Zagrebu po prvi puta u liječenju primijenjena hrana za astronaute jer joj je to bila primarna funkcija. Naposljetku sam uspio i postaviti dijagnozu i dječak se kod mene godinama kontrolirao, a dobio sam i poziv na njegovu svadbu, a nisam učinio ništa posebno, samo ono što je trebalo i što sam mogao da mu bude bolje“, prisjetio se profesor.
Prelazimo u razgovoru i na bližu povijest, vrijeme Domovinskog rata. Profesor Grgurić radio je tada u Klaićevoj i bio je na čelu Komisije za dijete u ratu. Komisija je imala ulogu pružanja zdravstvene skrbi djeci u ratnim uvjetima, te prikupljanja i distribuiranja humanitarne pomoći. U komisiju su bili uključena stručna društva, stručne udruge te organizacije poput UNICEF-a, Crvenog križa, Caritasa, Merhameta. Rad komisije podržao je i kardinal Kuharić s kojim se profesor Grgurić sastao nekoliko puta.
„Sastajali smo se svake srijede i sastanak je bio kratak i operativan, samo izvještavanje o napravljenom tako da svi uključeni budu informirani. Volio bih naglasiti da za vrijeme Domovinskog rata nismo imali niti jednu veću epidemiju što nije slučajno, nego je rezultat preventivnog rada. Zanimljivo je napomenuti i da je UNICEF bio prva organizacija koja je došla pružiti pomoć i podršku i to i prije međunarodnog priznanja Hrvatske što ima jednu diplomatsku težinu u takvim vremenima. Uputili su u Hrvatsku dr. Vesnu Bošnjak koja je osnovala ured u Hrvatskoj“, prisjeća se profesor Grgurić.
UNICEF je tada osiguravao hitnu humanitarnu pomoć kao što su peći i gorivo za ogrjev, higijenske pakete za bebe, lijekova, cjepiva. Prva sredstva koja je UNICEF osigurao (50.000$) upotrijebljeno je prilikom evakuacije majki i djece iz Osijeka, za troškove grijanja djece u odmaralištima gdje su smještena, psihosocijalnu podršku i edukaciju stručnjaka iz svih područja, nabavu udžbenika i školskog pribora, . Nakon rata UNICEF se u Hrvatskoj bavio edukacijom djece o zaštiti od minskih i eksplozivnih sredstava, zagovaranjem prava djece. Profesor Grgurić pokrenuo je u Hrvatskoj i program „Gradovi i općine prijatelji djece“ sa željom da pokrene pozitivne promjene za djecu, a za njega, kao subspecijalista pedijatrijske gastroenterologije posebnu važnost ima program „Rodilišta prijatelji djece“ i promicanje dojenja.
„Kao koordinator programa “Rodilišta prijatelji djece” mnogo sam naučio o suradnji, o ustrajnosti i o tome koliko je sitnog veza potrebno za napredak koji ne ide u skokovima, nego u malenim, ali važnim koracima. Iako sva javna rodilišta u Hrvatskoj nose taj naziv to nije kraj. Velik je izazov postići da se održavaju potrebni standardi, ali i podižu u smislu unaprjeđenja prakse u rodilištima kako bi ona bila naklonjenija majkama te podizanje razine skrbi za prijevremeno rođenu djecu. Tu je i pitanje Koda koji je donesen prije 40 godina i još uvijek se ne primjenjuje“, kaže profesor i do daje kako je početkom rujna 2020. imao čast održati uvodno predavanje studentima medicine u Zagrebu:
„Velika je to čast, govoriti pred mladim generacijama, pred budućim liječnicama i liječnicima. Mojoj generaciji su na uvodnom predavanju govorili prof. Štampar i prof. Perović. Ono što sam želio tim mladim ljudima prenijeti je da je medicina nešto između obrta i umjetnosti. Svi mogu biti dobri obrtnici, ali svi neće biti umjetnici. Rekao sam im da u učenje i rad unesu tu umjetničku crtu i da je medicina život, a život se stalno mijenja. Zato treba učiti i ono pisano sitnim slovima, nikad ne može čovjek znati kad će mu to zatrebati”, objasnio je prof. dr. sc. Grgurić.
Za kraj, pitali smo profesora o trenutačnoj situaciji, o pandemiji:
„Svojedobno sam slušao jednog mudrog epidemiologa u Parizu. Rekao je da smo se svi uljuljkali, smatrajući da imamo sve alate za borbu protiv virusa i bakterija, no morate znati da su virusi i bakterije filogenetski stariji od ljudi. Vi ne možete pobijediti nekoga tko je tu dulje od vas, ali nešto možemo napraviti. Možemo stvoriti uvjete za suživot. Kao društvo trebao raditi na otpornosti u svakom smislu. I nešto što mi je posebno važno naglasiti, odvajati majku od djeteta koje je nosila devet mjeseci zato što je pozitivna na koronavirus nije niti humano niti potrebno. Dijete ima zaštitu preko majčinih antitijela, posebno dojena djeca“, podijelio je s nama profesor Grgurić i dodao nešto što ga je vodilo kao lajtmotiv kroz život:
„Svako dijete je neistraženi potencijal koji treba podršku obitelji i zajednice u kojoj odrasta, jer djeca su naša budućnost koja njima počinje danas!“