Donosimo zadnje odgovore na pitanja koja su roditelji postavili našim stručnjacima u okviru održanih javnih tribina projekta “Roditelji na zadatku”. Nadamo se da će vam pomoći i biti korisni u odgoju djece.
Na prva pitanja ovog ciklusa odgovara psihologica Ana Raguž:
Kako u djetetovim očima ne biti “crna ovca” jer se moj odgoj razlikuje od drugih pa stoga i moje dijete odskače od druge djece?
Dragi roditelju,
Drago mi je da nam se javljate i s povjerenjem obraćate u nadi da ćemo odgovoriti na vaše pitanje i brige. Ako sam dobro razumjela brine vas što vas vaše dijete može doživljavati „crnom ovcom“ jer ga odgajate drugačije nego njegove vršnjake njihovi roditelji.
Naime, ne rijetko se roditelji nađu u situacijama kada propituju vrijednost i ispravnost svog odgoja, međusobno vrlo često uočavaju razlike u stilu i načinu odgoja, postavljanja granica, načina provođenja zajedničkog vremena, navika hranjena, spavanja i dr. I baš kao što i roditelji propituju i vrednuju razlike, na sličan način to čine i djeca, razgovaraju koliko dnevno igraju igrice, koje igrice smiju igrati, i potom naravno, uviđaju sličnosti, ali i razlike. Ako od prijatelja iz vrtića dijete doznaje da on može koristi tablet dva sata dnevno, a njemu je ograničeno korištenje na pola sata pa očekivano je da uviđanjem tih „nepravednih razlika“ izražavaju nezadovoljstvo spram vlastitih roditelja.
Čitanjem Vašeg upita stječem dojam Vam je stalo do toga da održite roditeljski integritet, način postavljanja granica i osiguravanja vodstva no s druge strane vidim da ste brižan roditelj koji brine o oko toga kako vas Vaše dijete vidi i doživljava i važno Vam je da ne ugrozite odnos s djetetom.
Iz Vašeg upita nažalost ne mogu vidjeti o kojoj je dobi djeteta riječ, o kojim odgojnim razlikama se radi što bi olakšalo u nuđenju konkretnijih smjernica. No ovisno o dobi i osobinama djeteta, možete s djetetom na njemu prilagođen način pokušati mu objasniti i približiti zbog čega postoje određena pravila ili granice, možete zajedno raspraviti zbog čega svaka obitelj ima svoja „pravila ponašanja“, no najvažnije od svega dati mu poruku da vam je stalo do njega i da su upravo granice to čime mu pokazujete da brinete. U konačnici, možda dijete i dalje ipak neće u potpunosti razumjeti zbog čega se ponašate na navedeni način ili zbog čega tražite da se on ponaša na taj način, no pokazivanjem brige i ljubavi će osjetiti da ipak to prije svega radite iz ljubavi.
Puno puno uspjeha u daljnjem odgoju.
Savjeti za temper tantrum fazu?
Dragi roditelju,
Drago mi da nam se obraćate s povjerenjem da ćemo vam ponuditi neke korisne savjete. Iz Vašeg upita čini mi se da su vam potrebne smjernice u odgoju Vašeg djeteta, a vezano za tantrume.
Naime, dok se roditelji često tek snalaze u roditeljskoj ulozi nakon poroda, rane razvojne faze djeteta zahtijevaju puno truda, strpljenja i razumijevanja. Nerijetko roditelji u fazi u kojoj djeca imaju tzv.tantrume ili izljeve bijesa budu nakon nekog vremena potpuno bespomoćni, frustrirani, imaju osjećaj da su pokušali baš sve: razgovarali, ignorirali, kaznili, oduzimali igračke, vikali, no da ništa ne djeluje. I vrlo često javlja im se pitanje „Hoće li to ikada proći, je li ona jednostavno takvo dijete ili postoji nešto u čemu su oni pogriješili?“. Ovo pitanje se ne pojavljuje samo roditeljima koji su po prvi put zaplovili u ovu ulogu nego i roditeljima koji međusobno uspoređuju mlađu i stariju djecu.
Rijetko koji roditelj neće u razvojnoj fazi između 18 mjeseci starosti i druge godine života, početi primjećivati promjene raspoloženja praćene snažnijim pobunama – izlijeva bijesa, a koje se do sad nisu javljale.
S aspekta psihologije kao struke, važno mi je da znate da je to potpuno očekivano i normativno i da je jasan znak da Vaše dijete ulazi u narednu razvojnu fazu. Dijete gradi svoju samostalnost kroz izražavanje vlastitih želja koje želi „sad i odmah“ zadovoljiti, a koje su često različite od roditeljskih uputa. Dijete želi složiti autiće, flomiće na svoj način, samo jesti, popeti se na stol, samo se odjenuti ili odgoditi vrijeme uspavljivanja. Drugim riječima, najdraža riječ na roditeljske zahtjeve i prijedloge postaje „NE“. Okolina, najčešće roditelji, djetetu daju poruku da njegova želja ne može i neće biti ispunjena, a potom se javlja frustracija koja se može manifestirati kroz „ispade bijesa“.
I razumjevši sve navedeno, roditelji i dalje imaju teškoća u suočavanju s takvim situacijama, a posebice jer je u tim trenucima teško uspostaviti kontakt s djetetom. I baš zato, važno je imati na umu da moramo djelovati preventivno. U daljnjem odgovoru pokušat ću Vam dati neke od smjernica koje i mogle poslužiti kao dodatan alat vašim roditeljskim vještinama. Važno mi je napomenuti da svaku od navedenih smjernica promotrite s aspekta Vašeg djeteta. Generalne smjernice mogu biti dobar alat, ali ne i apsolutno pravilo.
Za početak, predviđanje eventualno težih emocionalnih situacija može biti korisno jer djetetu unaprijed damo okvir očekivanog ponašanja. Primjerice „Prije spavanja možeš odabrati jedan crtić koji možeš pogledati.“ Ovakvim načinom možemo izbjeći neke od frustrativnih situacija kako za dijete tako i za nas. Nadalje, važno je imati na umu da djetetu ne nudimo opcije koje nismo spremni ispuniti pa primjerice „Hoćeš li pojesti večeru prije gledanja crtića“ ili „Dolaziš li obući pidžamu?“. Vjerojatno se pomislili da je odgovor Vašeg djeteta ponekad „Ne“, a sjetite se prije postavljanja pravila da niste ni bili spremni na raspravu i pregovaranje pa se stoga savjetuje izbjegavanje pitanja koja zahtijevaju ”da” i ”ne”. I u ovom slučaju je djetetu bolje pružiti izbor te reći primjerice „Prije gledanja crtića ćemo večerati. Želiš li večeru jesti pahuljice ili juhu?“ umjesto „Želiš li prije crtića večerati?“. Pružanje mogućnost izbora djetetu će vjerojatno u većini slučaja zadovoljiti njegovu spomenutu potrebu za neovisnosti i u konačnici povećati suradljivost.
Nadalje, korisna metoda je najava promjene aktivnosti. Primjerice, ako se približava vrijeme obroka, a dijete je zaokupljeno igrom, najavite mu da još ima pet, a zatim tri minute do kraja igre jer slijedi večera. Postoje još neke smjernice koje mogu biti korisne – primjerice humor. On nam može biti saveznik, a ujedno i možemo preusmjeriti pažnju s nepoželjnih sadržaja, smanjiti emocionalnu napetost i usmjeriti dijete prema suradnji pa ako dijete ne želi ili odbija određeni zadatak, pokušajte ga učiniti zanimljivijim kroz igru. Važno je imati na umu da humor kao metoda ne biti trebao biti naš odabir ukoliko je dijete jako uznemireno jer u tom slučaju zapravo šaljemo poruku da nam njegovi osjećaji nisu važni.
Jednako tako, vjerojatno i sami znate i već ste iskusili da postoje situacije kada nijedan od gore navedenih savjeta neće biti od koristi pa ako se dijete počne buniti umjesto i daljnjeg inzistiranja jednostavno će biti lakše da zajedno pospremate igračke, obučete primjerenu odjeću i sl. Neki od roditelja u ovakvim situacijama percipiraju da su izgubili autoritet, no zapravo su donijeli najbolju moguću procjenu i u skladu s njom uspješno usmjerili ponašanje. U takvim situacijama možete i pomoći djetetu usmjeravajući ga na njegove osjećaje primjerice „Čini mi se da si sada ljut zbog…“, a kasnije priliku iskoristiti za razgovor o tome. Sjetite se da odrasli također svoju doživljaj narušavanja granica izražavaju ljutnjom, no pred djetetom je tek zadatak da ga naučimo reguliranju i iskazivanju tog osjećaja na primjeren način.
Najvažniji savjet ipak se odnosi na to da smo za dijete emocionalno dostupni. Približite se djetetu, dajte mu poruku da ste tu i da ćete zajedno naći rješenje. I za kraj, pažljivo birajte bitke, ne dopustite da cilj usmjeravanja ponašanja naruši vaš topao i blizak odnos.
Roditelji često izgube strpljenje, osjećaju se bespomoćno uslijed opetovanih odgojnih „situacija“ i baš zato je važno je da baš kao što dijete učimo da osvijesti svoje emocije da to učine i roditelji, uzmu predah kad im zatreba.
Nadam se da će neke od smjernica biti korisne, a ako Vam trebaju dodatni savjeti svakako nam se obratite.
Puno sreće u daljnjem odgoju!
Odgovor na sljedeće pitanje donosi doc. dr. sc. Anela Nikčević Milković, psihologinja, koja nam se kao lokalni stručnjak pridružila svojim izlaganjem na tribini održanoj 09. svibnja 2019.g. u Gospiću:
Djeca s teškoćama u obrazovnom sustavu? Da inkluzija nije samo slovo na papiru!
